BOJIM SE DA ĆU NAUDITI UČAČU RUKJE

PITANJE:
Esselamu alejkum werahmetullah!

Ja sam sestra koja se liječi od sihra i sve što vrijeme više prolazi napadi su sve jači i sa svakim novim napadom raste i moja agresivnost. Idem na rukju, pa me zanima da li je dobar znak to što tako reagujem pri napadima ili to znači da sam ja slabija imanski, a time i u borbi protiv džina? Takođe, u toku napada, poričem postojanje Allaha, subhanehu we te’ala, (da mi se Allah smiluje i oprosti) i pred očima mi je slika čovjeka, kod koga idem na rukju, kako ga nožem probadam (ovo me posebno plaši, jer mi se javljaju misli kako “živim za taj dan da ga ubijem”). Ponekad pomislim da počinjem da ludim.

Zanima me da li ću ja snositi odgovornost za grijehe (tj da li sam ja griješna za spomenuto) tokom napada (recimo, ukoliko pokušam naštetit sebi, učaču ili eventualno osobi koja je prisutna) i za to poricanje Allahovog, subhanehu we te’ala, postojanja (što mi najteže pada, jer sam svjesna Allahovog postojanja). Da napomenem da se, elhamdulillah, pridržavam vjere što više mogu (propisno sam pokrivena,obavljam namaz, kako farz tako i dobrovoljni, postim nafile…) I baš zbog svega navedenog(u pridržavanju vjere) mene brine to kako sam toliko slaba u tim napadima da mi u tolikoj mjeri kontroliše tijelo… Džezakumullahu hajren!

ODGOVOR:
AlejkumusSelam we rahmetullah!

Način provođenja rukje u kojem osoba nad kojom se rukja provodi postaje slabija, nesigurnija i podložnija džinskim vesvesama (posebno po pitanju vjere) treba biti prekinuta. Nakon toga potrebno je razmisliti o svemu što se za vrijeme rukje dešavalo, pronaći nedostatke – a sigurno ih ima, postaviti cilj do kojeg se rukjom treba doći, posavjetovati se sa onima koji imaju znanje o vjeri, pronaći osobu koja poznaje principe rukje (moguće da je to i osoba koju već posjećujete), a zatim, ni na trenutak ne zaboravljajući cilj, ponovo započeti liječenje.

Vaše reakcije nisu dobar znak. One nisu pokazatelj težine bolesti uzrokovane džinskim djelovanjem, niti su rezultat snage džinna koji vas uznemirava. Suprotno tome, znak su da ste se, u želji za izliječenjem izgubili, i da ste `dopustili sebi` da priznate snagu onoga što vas u ovim trenucima uznemirava. Ovo se može izbjeći samo ispravnim postavljanjem ciljeva i principa liječenja rukojm, a što podrazumijeva i učača rukje.

Dvije su krajnosti u tretiranju rukje. Jedna je rukja koja se može nazvati “youtube-rukja”. Oni koji praktikuju ovu rukju po svaku cijenu žele izazvati reakcije, ili da bi se pokazala njihova sposobnost u izazivanju džina napadača, ili zato što smatraju da su reakcije dio procesa izliječenja. Reakcije prilikom učenja nisu dio procesa izliječenja. One su nus pojava liječenja. Imaju svoju težinu u liječenju, ali nisu presudne. Suprotno tome, učača i bolesnika mogu odvesti na potpuno pogrešne tragove, ukoliko ih oni shvate kao neminovne.

Druga rukja je ona koja se završava samim nastankom reakcija kod bolesnika, odnosno test-rukja. Mnogo je onih koji počinju praktikovanje rukje, ali ne odmaknu dalje od izazvanih reakcija. Oni ne poznaju liječenje, ili se plaše onoga što bi se moglo desiti u toku rukje. Smatraju da je dovoljno kod nekoga izazvati reakcije i time dati do znanja da je liječenje potrebno, a onda ostaviti bolesnika da traži učače ili da se sam nosi sa reakcijama. Nemam riječi kojima bih iskazao ozbiljnost ovakvih postupaka.

Ispravna rukja je negdje između. Njen cilj je da čovjek ozdravi, i kroz sam proces shvati vrijednost Allahove, subhanehu we te’ala, upute. Njome se izbjegavaju sve nepotrebne reakcije, izbjegava se sva priča o džinnima i sihirbazima. Drugim riječima, izbjegava se sve ono što odvraća pažnju od postavljenih ciljeva. Reakcije slabe osobu, bilo fizički ili psihički. Stvaraju kod nje/njega ubjeđenje o `snazi` džinna ili sihirbaza, a posljedično slabi ubjeđenje o Allahovoj, subhanehu we te’ala, svemoći.

Ne mogu tvrditi, ali smatram da je vaše stanje izazvano upravo tretiranjem suprotnim od ovoga što sam rekao. Džinni su se rukjom prizivali, možda i navodili na razgovor. Vodili su se ondje gdje nikako nisu smjeli: u okupiranje vaše svijesti. Kad se primijete reakcije na rukju, učač treba da ih kanališe i minimizira do one mjere za koju smatra da neće biti otežavajuća za bolesnika. Jako je mali broj onih koji ne mogu kontrolisati reakcije, i na njih se odnose posebna pravila.

Vi ste mogli, jer to može učiniti svako onaj ko je svjestan dešavanja za vrijeme rukje. To nije lahko, ali je moguće. Ako je, i pored toga, učač u ubijeđenju da ne može kontrolisati reakcije, onda učenje razlaže na nekoliko puta u jednom terminu. Izazove određeni stepen reakcija, zatim prekine učenje. Bolesnik (poželjno i učač) klanja dobrovljni namaz u kome upućuje dove za izliječenje, a zatim se ponovo uči rukja. Ovo se ponovi određeni broj puta kako bi ono što je u tijelu trpilo određene posljedice i kako bi učač stekao sliku o stanju bolesnika kakva mu je u tome momentu potrebna.

Određuje se terapija koje se bolesnik mora pridržavati. Odrede se i termini učenja kojih se mora, što je moguće više držati. Nikako rukju ne praktikovati po potrebi. U tom slučaju džinni će izazivati samo reakcije koje će razvodnjavati potrebu, sve dotle dok ne učvrste svoje prisustvo ili ne ostvare ciljeve prisustva.

U pravilu, najveća odgovornost je na bolesniku. On popravlja svoje stanje, po pitanju ibadeta, činjenja dobra i izbjegavanja zla. Jako je pogrešno, a to je najčešći slučaj, da bolesnici sve podrede džinnima. Učenje Kur`ana praktikuju kako bi se zaštitili od džinna, rade ovo ili ne rade ono zato što će ih to učiniti jakima/slabima za džinske napada, zikre kako im džinni ne bi imali pristup, čekaju poziv učača kao svoj jedini izlaz,… Ni jedan postupak u periodu bolesti ne treba biti usmjeren džinnima.

Treba ih ignorisati koliko god je to moguće. Svo dobro koje se čini i svo zlo kojeg se kloni treba biti usmjereno Allahu, subhanehu we te’ala, i sticanju njegovog zadovoljstva. Kad se približite Allahu, subhanehu we te’ala, On, subhanehu we te’ala, će vam dati sigurnost i zaštitu. Čak i za vrijeme tretiranja rukjom stavite sebi jedan cilj: zaboraviti džinne – sjećati se Allaha, subhanehu we te’ala.

Ne mogu vam odgovoriti da li ćete odgovarati za postupke učinjene za vrijeme rukje. Odmah bih mogao reći da hoćete, ali to ne želim jer to zna samo Allah, subhanehu we te’ala. Umjesto toga reći ću vam nekoliko stvari koje vuku za sobom odgovornost, a vi ćete znati šta u vašim dosadašnjim postupcima treba promijeniti.

Koliko ste odgovorni što ste dopustili da vas džinni uznemire? Odgovor: Je li vaš namaz bio redovan i upotpunjen? Je li vaš večerenji i jutarnji zikr bio redovan? Koliko ste često dopustili sebi da ste svjesni opasnosnti činjenja nekoga djela, a da ste ga ipak učinili, tražeći sebi razloge zašto to djelo, i pored dokaza o njegovoj zabranjenosti, može proći nekažnjeno?

Koliko ste ubijeđeni da vam lijek dolazi od učača rukje, a koliko da Allah, subhanehu we te’ala, daje lijek? Odgovor: Znam da ćete odgovoriti da ste sigurni da Allah, subhanehu we te’ala, daje lijek. Zapitajte se onda zašto sa velikim ubijeđenjem idete učaču i svakim učenjem očekujete kraj vašim tegobama. Istovremeno, Allah, subhanehu we te’ala, je uz vas 24 sata svakoga dana. Koliko vremena u ta 24 sata su vaše ruke podignute u dovi? Koliko ste ubijeđeni da će baš dova koju u tome momentu učite biti primljena, i zbog koje ćete ozdraviti. Sumnjate li dok učite dove? Učite li ih `reda radi`? U zadnjoj trećini noći je odgovor svakome od nas na sve naše probleme. Koliko ste tih trećina budni?

Koliko znate Allahovih swt. naredbi/zabrana koje ignorišete, a koliko ste spremni učiniti stvari koje vam učač rukje govori? (Učač rukje svakako treba da vas upućuje na dobro, ali mislim da shvatate šta želim kazati)

Za vrijeme učenja rukje, jedno su misli koje vas iscrpljuju. Drugo su djela. Riječi koje kažete u toku rukje su vaše, ne izgovaraju ih džinni – makar vam to i učač rukje rekao. Sve što znate da je loše ne izgovarajte. Dok ste svjesni izgovorenog, to izgovoreno možete kontrolisati. Znam da često učači rukje kažu da se prepustite, ali postoji granica koju ne smijete prekoračiti. Ono što znate da nije uredu da bude izgovoreno ili učinjeno nemojte ni učiniti za vrijeme rukje. Radije prekinite rukju i porazgovarajte sa učačem o tome. I jednom i drugom je cilj da se ne radi ono s čim Allah, subhanehu we te’ala, nije zadovoljan.

Napadi koje ste opisali mogu se izbjeći (napadi koji se dešavaju za vrijeme rukje). Ako učač ne pristaje na to, promijenite učača. Ostanete li pri tome, budite svjesni svoje odgovornosti.

U ovih nekoliko pitanja, nisam vas imao namjeru osuditi. Želja mi je bila probuditi vas. Svjestan sam onoga što se dešava kod napadnutih od strane džinna, u tretiranju rukjom ili drugim načinima liječenja, često i zabranjenim. Ali, to smije oslabiti vaš iman. Čak da se to dešavalo, kad se osvijestite, iman u vašem srcu probudit će se i zauzeti mjesto koje znate da mu pripada. Zapamtite: Učač ne rješava vaš problem – Allah, subhanehu we te’ala, to čini.

Učenje učača rukje nije sposobnosto učača – učenje učača rukje (Kur`an) je Allahova, subhanehu we te’ala, blagodat Njegovim, subhanehu we te’ala, robovima, tako i vama. Učač nema moć koju vi ne možete imati – njegovo učenje je samo dova Allahu, subhanehu we te’ala, za brata/sestru muslimana, i vašu dovu Allah, subhanehu we te’ala, čuje. Učač je s vama sat ili dva – Allah, subhanehu we te’ala, je s vam kad god Ga pozovete.

Vi ne možete učiniti grijeh koji Allah, subhanehu we te’ala, ne može oprostiti. Ako ste za vrijeme liječenja i činili nešto za što bi trebali snositi posljedice (svjesno ili ne), znajte da iskreno pokajanje briše razloge zbog kojih se pokajanje čini. Vi od Allaha, subhanehu we te’ala, zatražite, a onda smirite svoje srce. On, subhanehu we te’ala, će vam se sigurno odazvati. Oprostom i milošću.

kurankaolijek.wordpress.com