Jedna ružna osobina koja je nažalost prisutna i uz ramazan

Čitam neki dan čovjek poklonio kravu, jednoj nani povratnici u svoje selo. Čitam jedna gospođa estradna umjetnica nahranila beskućnika i čak se fotografisala kako zajedno ručaju u eminentnom restoranu. Čitam jedan gospodin platio račun u supermarketu majci sa djetetom jer nije imala dovoljno novca. Ispod svakog članka fotografija nasmijanih lica, sa podebljanim slovima imena i prezimena vrlih svetaca.

Pa ustuknuh od srama. Ne samo zbog osmijeha sa fotografija samozvanih svetaca, već i zbog ovih koji aplaudiraju uz komentare “Bravo veliki čovječe. Ti si uvijek bila carica. Blago majci što te rodi, kad imaš srce da pomažeš drugima u nevolji.”

A onda taj nadasve ljudski čin podijele svi mediji pa svetac postade ikona koju prepoznaju od uličnih prolaznika do partijskih velikana.

Masovna histerija javne dobrote prosula se dunjalukom. Pa se pitam kakva je to dobrota koja unaprijed traži ovacije i publicitet. Zar davanje nije nešto intimno čijim činom sam sebi daješ.

Biće da ne znam…

Ali ono što znam je da još uvijek postoje bezimeni ljudi koji nesebično iz sjene svjetle svojom dobrinom. Koji ne ističu svoja djela, koji se ne smiju sa fotografija, koje čak ne znaju ni njihovi najbliži. Koji godinama školuju jetime sa svih krajeva ove naše lijepe zemlje, koji obilaze ustanove napuštene djece i njihova lica uljepšava osmjehom, koji brišu dugove upisane u sveske ispod pulta, koji hrane one u redovima koje je društvo izbrisalo sa lica zemlje.

Nećete ih naći u prvim safovima al nema fronta na kojem ih nema.

Džometi iz sjene, nevidljivi.

Nepoznati.

Obrada: religis.com

Portal Svjetlo Dunjaluka

Iznesite svoje mišljenje

Komentara