MOŽE LI ŽENA UČITI RUKJU?

Žene su posebno osjetljive na napade džinna; ne zato što su one, kako neki misle po Islamu, lošije od muškaraca, već upravo zato jer su one drugačije prirode i mnogo emotivnije od muškaraca. One su majke i nježnije su, one su trudnice ili imaju mjesečne cikluse koji uznemiravaju hormone pa i raspoloženje i čine ih lakše ranjivim u određenim danima. Iako sihirbaženje nije tipično ni muški ne ženski zanat, ipak je daleko više žena koje se bave ovom prljavom rabotom. Kada bi se sudilo po „tvrdnjama“ opsihrenih za sihirbaštvo, tu bi ubjedljivo prednjačile žene. Zaista se rijetko ili gotovo nikad ne čuje, da su nekom, primjerice, otac, amidža, brat ili dajdža napravili ili „postavili“ sihr, ali se, skoro kao po pravilu, za sihr optužuju žene: punice, svekrve, snahe, jetrve, sestre, tetke, komšinice, prijateljice pa čak i rođene majke. Ovo nisu samo puke optužbe, već, na žalost, i statističke činjenice. Iako nisam naišao na šerijatske tekstove koji izričito zabranjuju ženama da one uče rukju, ipak nije zabilježeno u povijesti Islama, posebno ne kod prvih generacija muslimana, da je neka od časnih žena iz redova prvih generacija učila rukju. Svakako je pohvalno i preporučeno da majka svakodnevno uči „zaštitne“ sure, ajete i dove svojoj djeci, u prvom redu, pred odlazak na počinak, kako bi Allah, subhanehu ve teala, zaštitio nju i njen evlad od napada džinna ali i da ih poduči namazu i o Islamu, onoliko koliko je u mogućnosti. Usto, djeca uče i odrastaju sa navikom, šta trebaju učiniti da bi imali mirniji i sigurniji san. Pored navedenog se može desiti da se dobro učena i čvrsta vjernica nađe u situaciji da „oduči“ nekim ženama – svojim najbližima – jer nema ni jednog muškarca da prouči šerijatsku rukju, ali to ne bi trebalo da postane stalna praksa iz nekoliko razloga:

– Džinni u oboljeloj osobi, posebno u muškarcima, mogu biti agresivni i veoma jaki ili toliko spretni da koriste fizičku snagu opsjednute osobe pa da svom žestinom nasrnu na ženu koja uči rukju i da je preko opsjednute osobe ozbiljno povrijede.
– Šerijatska rukja, pored učenja Kur’ana, zahtijeva često ubjeđivanje džinna da napusti tijelo, razgovor sa opsjednutim ili pregovaranje sa džinnima a nije pohvalno da žena razgovara sa muškarcima koji joj nisu mahrem, bez prijeke potrebe.
– Prilikom rukje može doći do iznenadnog i neizbiježnog tjelesnog kontakta , na primjer, oboljelog muškarca i žene koja uči rukju.
– Mjesečno pranje kod žene koja uči rukju omogućava džinnima, iz oboljelih osoba, napade na nju u cijelom periodu čišćenja.

Potpunog je pogrešno vjerovanje da žene koje uče rukju mogu u sebe „primati“ džinne iz oboljelih osoba koje onda postaju izliječene. To su bajke. Istina je da džinni napadaju takvu ženu i da vjerovatno ulaze u njeno tijelo pa bihuzure i nju i njenu porodicu.
Često slušamo o ženama na našim prostorima koje istovremeno uče rukje i klanjaju “istihare” namaz, pa im se u snu “pokaže” gdje je sihir ili da oboljeli mora zaklati jedan ili više kurbana, najbolje još – da njoj ostavi novac, da ona lično za oboljelog nađe, ko će zaklati kurban ( kako bi sebi zadržala novac ). Zatim preporučuju gdje treba nahraniti mrave, ribe u vodi ili ptice u gori, te ostale nebuloze koje su laži na Allaha, azze we dželle, i čista otimačna para od nesretnih i neupućenih opsihrenih ljudi.

Učenje rukje sa sobom povlači još veće rizike i šejtansko-džinnske smicalice. Upoznao sam dobre vjernike koji su se bavili „liječenjem Kur’anom“ pa su bili prisiljeni da zbog napada džinna prestanu sa tom praksom.
Mi vjernici smo svakako na nišanu Šejtana, Allah nas sačuvao od njega, i džinna a kada se neko odluči da uči rukje, broj „pušaka“ i nišana se makar udesetrostruči.

Objavljivao sam na različitim forumima i na socijalnim mrežama mnogo tekstova o rukji, zatim ekspertize o rukji i o džinima na osnovu ličnih analiza ali i iskustava drugih učača, koji su se godinama pokazali kao pouzdani i ispravni liječnici Kur’anom, čineći to radi Allahovog rizaluka a onda i iz par slijedećih razloga:

– Forsiranje ispravnog učenja rukje kojeg je sve manje zbog najezde različitih učača, pa čak i našminkanih i nakinđurenih žena među njima, „duhovnih nadriljekara“ i šarlatana.

– Ukazivanje na zablude o džinnima koje su prisutne kod običnog puka ali i kod nekih učača i oboljelih.

– Motivisanje potencijalnih učača za učenje rukji koje, doduše, nije jednostavno ali ni toliko opasno da se tako mali broj sposobnih i školovanih vjernika bavi učenjem rukje. Džinni se potrude da preko bolesnih ili pokvarenih ljudi šire glasine o silnim stradanjima i opasnostima ili nezgodama koje vrebaju učače rukje; to čine da bi odvratili od ispravnog učenja, ali istovremeno reklamiraju nadrihodže i sihirbaze, kako bi što više ljudi zaplijenili i zaveli oko sebe. Isto tako čine različite napore da oblate i deskriditiraju ispravne učače rukje koji sebi dozvole lapsus i učine neku grešku iz lakomišljenosti ili iz neznanja.

Mi ne vidimo džinne i ne znamo da li su oni muslimani ili ne, da li je jedan ili ih je hiljadu u oboljelom, zato polazimo od osnove da je samo jedan, bez obzira koliko džinna iz usta oboljelog, plašeći učača i bolesnika, “govorilo” da su dva, tri, deset ili sto itd.
Džinni koriste prednost nevidljivosti pa se poigravaju sa učačima i oboljelima. Ko radi sa dzinima “hudamima” – slugama, mora znati da taj džinn sluga kod nekih oboljelih može biti od koristi a na drugih sto oboljelih prenijeti bolest ili sihr – jer ih ljudi ne vide a time ni učači rukje koji se sa “hudamima” koriste.
Borba protiv sihra i sihirbaza je džihad. To je idealno polje za da’vu koje zahtijeva odricanje čak i od porodice i privatnosti, pa molimo Gospodara ljudi i džinna da nagradi i zaštiti ispravne Râqije – učače rukji – i njihove porodice jer su oni na direktnom udaru sihirbaza i džinna, čak ispred učenih među nama. Iako se, na primjer, jedan doktor medicine i liječnik Kur’anom naoko bave istim zanatom, razlike su ogromne. Ljekar da bi liječio ljude, ne mora biti vjernik i nije čak uslov ni da bude Musliman; i sam moze biti bolestan od iste bolesti zbog koje mu dolaze pacijenti da ih liječi. On ih samo pregleda i ustanovi bolest, propiše lijek i tako, Božijom Voljom, pomogne pacijentu da, recimo, izliječi bolesnu jetru, iako i sam doktor ima jako oboljelu jetru, jer je alkoholičar, voli da konzumira alkohol itd. Ipak on posjeduje stručnost i pomaže oboljelima. Liječnik Kur’anom mora biti, kako smo već rekli, prije svega musliman i bogobojazan pa zatim poznavati i pridrzavati se osnova islamske akide i fikha te poznavati ispravno učenje Kur’ana i makar površno značenje prijevoda ajeta. Mora se pridrzavati načela Šerijata jer će ga džinni sa pacijenata i džinnii sihirbaza vrlo brzo napadati i pokušati uništiti njegovu porodicu. Naravno da džinni bihuzure učača rukje pa on mora imati čvrst i jekin iman, inače će u suprotnom biti bolestan od džinna. Samo Uzvišeni Allah liječi a ne učač rukje. Oboljeli mora znati da rukja nije aspirin koji se „popije a onda prilegne“ pola sata i probudi se bez džinna u tijelu, iako trideset godina nije klanjao nijedan namaz!
Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, rekao je:” Danas su ljudi ostavili učenje jutarnjeg i večernjeg zikra, pa je to rezultiralo time da imamo mnogo oboljelih od džinnskih nasrtaja.”

Liječenje Kur’anom je najčešće popraćeno povratku Islamu i Gospodaru svih svjetova.

Fuad Abdullah Seferagić

Portal Svjetlo Dunjaluka

Iznesite svoje mišljenje

Komentara