Mučko ubistvo Omera, radijallahu anhu

Omerova pravičnost je dosegla kulminaciju, te se spominjala kao primjer. Njegova pravda je kod ljudi ulijevala sigurnost, kako to reče jedan njegov savremenik: “Omere, bio si pravedan, obezbjedio si sigurnost, te možeš mirno spavati”. Uprkos svemu tome, zavjera i mržnja su dosegle i do Omera, radijallahu anh, te prekinuli život ovoga gorostasa.

Taj slučaj je vrlo poznat i prenose ga historičari. Mi ga ovdje navodimo u skraćenoj formi:

El Mugire ibn Šu’be je u vrijeme kada je bio namjesnik nad Kufom propisao harač zanatlijama. Među njima je bio jedan mladić koji je poznavao više zanata, bio je kovač, klesar i stolar u isto vrijeme, pa ga El-Mugire obaveza da daje stotinu dirhema mjesečno. Ovaj mladić je došao Omeru, radijallahu anhu, žaleći se na visinu harača. Omer mu reče: “Harač kojeg daješ nije mnogo velik.” Čovjek se vrati gunđajući i vidno ljutit. Omer, radijallahu anhu, ga je nakon nekoliko dana pozvao i rekao mu: “Čuo sam da možeš napraviti mlin koji može mljeti i vjetar, pa mi izgradi jedan.” On se namršten okrenu prema Omeru i reče: “Napravit ću ti mlin o kojem će ljudi pričati…” Kada je otišao, Omer, radijallahu anhu, se obrati prisutnim: “Moj rob mi maločas zaprijeti.”

Ovaj mladić, koji se zvao Ebu Lu’lue i koji je bio vatropoklonik, izradi nož sa dvije oštrice čiji je držak bio na sredini, a zatim ga dobro naoštri i prebaza otrovom. Nakon toga je došao u džamiju.

Buhari prenosi od ‘Amra ibn Mejmuna, radijallahu anhu, da je rekao: “Toga jutra, kada je Omer ubijen, između mene i njega je bio samo Abdullah ibn Abbas. Kada je prošao između dva saffa, rekao je: “Poravnjajte se!” Nakon što je proučio suru En-Nahl ili Jusuf i otišao na ruku’, čuo sam ga gdje kaže: “Ubi me, ili ujede me pas, a to je bilo u času kad je uboden (prenosi se da je uboden u rame i slabine).

Omer, radijallahu anhu, pade na zemlju, dohvaćajući ruku Abdurrahmana ibn Avfa, koji je bio iza njega, te ga povuče naprijed da on dovrši namaz. Što se tiče Ebu Lu’lue, on prođe između ljudi, bodući svakog ko mu se našao na putu, tako da je probo trinaest ljudi od kojih je sedam umrlo. Kada je to vidio jedan od muslimana na njega baci ogrtač, te on, kada je spoznao da je uhvaćen, oduze sam sebi život.

Ranjeni Omer, radijallahu anhu, je prenešen u svoju kuću, pa je upitao: “Ko me ubio?” Kada ga obavijestiše, on reče: “Hvala Allahu, Koji nije učinio da moja smrt bude preko ruke onoga ko je tvrdio da je sljedbenik islama. Zatim je pozvan doktor koji mu dade lijek, ali mu on izađe na ranu. Potom donesoše mlijeko koje on popi, ali mu i ono izađe na ranu. Tada vidješe da je umro.

Prije smrti, Omer je poslao svoga sina Aiši, radijallahu anha, govoreći mu: “Otiđi do Aiše, majke pravovjernih, i reci joj: “Omer te selami, i nemoj reći vladar pravovjernih jer ja to danas više nisam; i reci joj da Omer ibn El-Hattab traži od nje dozvolu da bude ukopan do svoja dva druga (Poslanika, sallallahu alejhi we sellem i Ebu Bekra, radijallahu anhu)

On ode do nje i nazva selam, te zatraži dozvolu da uđe. Kad je ušao kod nje, nađe je kako sjedi i plače. On joj reče: “Omer ibn El-Hattab te selami i traži dozvolu da bude ukopan pored svoja dva druga. Ona mu odgovori: “Željela sam to mjesto za sebe, ali danas Omeru dajem prednost nad sobom.” (Fethul Bari)

Omer, radijallahu anhu je ranjen u srijedu. U tom je stanju ostao nekoliko dana, dok mu Allah, dželle ša’nuhu, nije uzeo dušu četiri noći prije isteka mjeseca Zul-hidždžeta, dvadeset i treće godine po hidžri. (Tabekat Ibn S’ad) Zakopan je pored svoja dva druga, tako da mu je glava došla naspram polovine Ebu Bekra, a glava Ebu Bekra je bila naspram ramena Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.

Neka ti se Allah smiluje, o sine El-Hattabov, prijatelju Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Bio si borac za islam, pomagajući njega i muslimane za vrijeme svoje vladavine. Tvoja smrt je veliki gubitak za ovaj ummet.

Ono što zaokuplja pažnju jeste činjenica da je Omer, radijallahu anhu, ubijen zbog optužbe mladića medžusije da mu je učinio zulum, uprkos tome što je njegova pravičnost postala primjerom koji se svugdje navodi. Omer je bio simbol pravičnosti. On i pravda bili su dva nerazdvojna pojma, gdje se pomene jedno pomene se i drugo.

Ovo je također dokaz da onaj koji ima neku potrebu smatra kako se ta njegova potreba mora ispuniti, a sve drugo smatra nepravdom. Ovakva je priroda ljudi. Postoji izreka: “Onaj koji ima neku potrebu je bezuman.” Koliko samo ljudi griješe optužujući druge za nepravdu, štetu, udaljenost od istine, greške u govoru i djelima, i to ni zbog čega drugog osim što njihovi postupci nisu bili u skladu sa njihovim željama. To je još jasnije kada čovjek ima jak argument. Ali mu na um ne pada da možda i druga strana ima svoje argumente i dokaze.

Koliko se puta desi da neko daje prijedlog za koji ima dokaz, pa zbog uvjerenja u ispravnost svoga prijedloga smatra da njegovo neusvajanje predstavlja udaljenost od istine u odbacivanje onoga što je ispravno. On ne shvata da ovaj prijedlog može biti suprotan drugom prijedlogu, za koji postoji dokaz, te zbog toga prvi prijedlog nije preči od drugog.

Kada bi ljudi znali i shvatili ovu činjenicu smanjile bi se svađe i nesuglasice i nestalo bi optuživanja među ljudima. Neka je Uzviđen Onaj koji je stvorio razum i učinio da se ljudi razlikuju u shvatanju i spoznaju, te u analiziranju i donošenju zaključaka.

Iz knjige: “Život i djelo četverice halifa”, Dr. Emin El-Quda