Pročitajte Nazifovu priču o Putu spasa: Izgubio sam tri brata i 18 rođaka, dijelili smo 400 grama hljeba

Nazif Čeliković iz sela Pobuđe kod Bratunca tokom agresije na našu zemlju prešao je u Srebrenicu odakle je u julu 1995. godine kao 20-godišnjak krenuo takozvanim “Putem spasa”, kako bi u Nezuku izašao na slobodnu teritoriju. Na tom putu je izgubio tri brata i 18 rođaka, a živu glavu uspio je izvući s jednim bratom i ocem.
Nakon sedam dana koračanja kroz šumske predjele, straha od agresorske ruke, gladi i iznemoglosti, Čeliković je uspio probiti se do Nezuka te tako izaći na slobodnu teritoriju prema Tuzli. U ispovijesti za “Klix.ba” kaže da je dan kada je ugledao okolinu Nezuka na slobodnoj teritoriji njegov drugi rođendan. “Bilo je izuzetno teško. U prvoj koloni su bila moja trojica braće, a u drugoj sam krenuo s bratom, ocem i rođakom. U jednom trenutku otac se izgubio na Kameničkom brdu, a brat i ja smo lutali te prešli na Udrč. Veliki strah je preovladavao u nama”, kaže nam Čeliković. Ranjen nastavio put Našem sagovorniku prije 23 godine najteže je bilo prolaziti kroz predjele Kameničkog brda. “To u životu mi je najteži trenutak kojeg neću nikada zaboraviti, jer sam ušao u jednu njivu, a pripadnici vojske Republike Srpske ispred nas su izašli iz srpskog groblja. Tu su me ranili u nogu, a pored su nekoliko osoba ubili. Na svu sreću, brat se uspio podvući ispod mene i ostati živ i nepovrijeđen”, ističe Čeliković.

S ranjenom nogom, Nazif je nastavio koračati šumama, a kako nam priča, tih sedam dana je bilo izuzetno teško bez hrane i vode. “Otac, brat i ja smo sa sobom iz Srebrenice ponijeli svega 400 grama hljeba. Taj smo hljeb pojeli skoro u samom početku. Nakon toga smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Jeli smo lišće, gljive…”, nastavlja svoju bolnu ispovijest Nazif. Nekoliko dana kasnije, Nazif je ponovo sreo svog oca s kojim je nastavio dalje probijanje do slobodne teritorije, a potom su se opet rastali zbog očeve iznemoglosti. “U tim trenucima niko od nas nije bio priseban, jer kada agresori počnu pucati vi ni sami ne znate gdje padate kako biste se sklonili od smrti”, dodaje Čeliković. Prvi Marš mira prije tri godine Dvije decenije nakon probijanja u Nezuku Čeliković je prvi put smogao snage da ponovo krene istim putem u Maršu mira. Za taj čin bila mu je potrebna i pomoć psihologa koji ga je ohrabrio u njegovom naumu. “Ovo mi je treća godina kako učestvujem u Maršu mira, a u planu imam svake godine dolaziti. Prvi put mi nije bilo lako, jer je bilo trenutaka kada sam plakao, sjećao se koga sam sve izgubio…Taj put je odnio živote mnogih ljudi”, nastavlja naš sagovornik.

Na Marš mira poveo je i svoja dva sina kako bi i oni vidjeli kuda je njihov otac prolazio u julu 1995. godine. “Kada sam prvi put pričao starijem sinu šta mi se sve dogodilo, on nije mogao zaustaviti suze. Ovaj period jula izuzetno teško podnosim, jer sva sjećanja, bol i tuga naviru. Protekle dvije noći nisam nikako spavao”, kaže nam Čeliković. Danas, dok stoji na mjestu na kojem se probio na slobodnu teritoriju, u našem sagovorniku osjećanja izuzetno pomiješana. S jedne strane mu je drago jer je uspio preživjeti, a s druge suze na oči same naviru zbog spoznaje da je ostao bez velikog broja dragih osoba čije posmrtne ostatke do danas nije pronašao. Duži niz godina Čeliković živi u Švedskoj, svoja tri brata uspio je pronaći i sahraniti u Memorijalnom centru u Potočarima, a još uvijek traga za posmrtnim ostacima 18 rođaka.

Svaki dolazak u BiH koristi za obilazak Srebrenice, Potočara i svog rodnog mjesta, uz poruku da sve ono što se dogodilo u periodu od 1992. do 1995. godine nikada i nikome ponovo se ne smije dogoditi.

IZVOR: zasrebrenicu.ba/klix.ba

Portal Svjetlo Dunjaluka

Iznesite svoje mišljenje

Komentara