Autor Kemal M. Čopra i njegov “Hadžibeg” svojevrstan su književni fenomen na našim prostorima. Priče fiktivnog dede Uzeira Hadžibega, pisane zanimljivom verzijom bosanskog jezika, osvojila su srca mnogih čitalaca.

Ovom prilikom, u povodu početka mjeseca Ramazana, kojeg muslimani provode u postu, prenosimo dio priče “PRVI POST”. Vjerujemo da će priča biti zanimljiva i onima koji nisu islamske vjeroispovijesti.

Sigurno se svi sjećate prvog posta, ja ga nisam zaboravio do dana današnjeg, a evo i zašto.
Nije mi bio vakat za postit’, al’ ja hotio i nije druge. Veli u mene mati:
«Haj ti zaposti do podne pa se omrsi, a ja ću ti našit’.»
Jok ja. Hoću da postim k’o i svi i nije druge.
Bila zima, sjećam se k’o danas.
Snijeg, haman do pendžera. Kad god bi moji ustani na sehur, ustanem i ja, a oni me vrate. «Još si ti mali ,imaćeš kad postit’.» Kad sam him dodijo, puste me da zapostim. Niko sretniji od mene. Kreno ja da se liguram sa djecom, a mati me obukla sve uduplo na meni. Dvoje čarape, je’ne tanke i na njih vunene, dva džempera, bilesi dva šala i dvije kape mi natukla. Spustim se ja dva tri puta niz sokak, brdu strmu i vidim nije mi dobro. Počmem se znojit’, jedva sam do kuće dotetur’o. Sa streha vise ledenice. Bilo je u nekima i po metar. Otrgnem onu ledenicu, sjednem na prag i udri, sisaj i glođi da me prođe ona stuga. Izađe moja mati i kad me ugleda veli:
«Uzeire, sine pa ti postiš?»
«Postim, mati, postim. Mogu ja.»
«Moreš k’o cuko brez kosti» – veli ona. «Ne smije se, sine Uzeire, pit’ voda kad se posti.»
«I ne pijem vodu, nisam mahnit.»
«Znadeš li ti da je ta ledenica od vode?»
«Ne znam, reko’, o’klen ću znat’.»
«Nejma veze, sad će tebi mati našit’.»
Ufati me naka muka, pomislih, sad ću ravno u Džehenem.
I niko me nije mogo ubjedit’ da nisam zgriješio i da me Allah neće kaznit’.
More bit’ sam kasnije i većih grijeha počinio i zaboravio, al’ ovaj nisam do dana današnjeg.

doznajemo.com