Sudbin Musić: Četnici su nam rekli da smo mi ostavljeni za dezert

Autor: Source.ba

Prijedor je jedno od mjesta u BiH koje je doživjelo najveća masovna ubistva, torture i pakao kada su srpske snage u proljeće i ljeto 1992. godine krenule sa jasnom namjerom da etnički očiste ovu općinu od nesrpskog stanovništva.

Ubijeno je preko 3.000 ljudi, a ubijeno je preko 100 djece Prijedora. Najveći zločini su se dogodili u maju i junu spomenute 1992. godine.

Za Source.ba portal svoju životnu priču je ispričao Prijedorčanin, Sudbin Musić, koji je u Prijedoru u proljeće te 1992. godine doživio pravi pakao. Užas koji je teško zamisliti, a kamoli doživjeti, te ga poslije ispričati.

Danas, 26 godina nakon masovnih ubistava i genocida u Prijedoru, život se nije mnogo promijenio. Sjećanja nikako da izblijede, a o tome nam priča i naš sagovornik.

“Mi smo se vratili u Prijedor. Kada se vratite na ovaj prostor sve vas podsjeća na ono što se ovdje dogodilo. Svako drvo, svaka kuća, svaka škola, svaki puteljak podsjeća na nekoga koga više nema. Posebno krajem aprila i početkom maja ožive sjećanja na one crne dane Bošnjaka na području Prijedora. Dejtonskim sporazumom su zacementirane te neke linije razgraničenja, a državi i društvu nije pružena prilika da se suoči sa prošlošću. Na sceni sada imamo horor monolog kojeg mi slušamo u RS-u, to je permanentna diskriminacija i negiranje genocida, unatoč činjenicama. Već krajem maja startujemo sa komemoracijama. Karakteristične su bile trake, ali nije sve startovalo sa bijelim traka. Do tih bijelih traka mi imamo 90 posto teritorije Prijedora koja je razorena i uništena, te stavljena pod kontrolu srpskih vlasti. Hambarine su razrušene 23. maja, 24. maja je napadnut Kozarac. Već 27. maja imate izvještaje VRS-a, to su ljudi koji su učestvovali u etničkom čišćenju na području Kozarca u kojem je živjelo oko 20.000 Bošnjaka, da je bilo oko 800 ubijenih, a to upravo oni govore”, kaže Sudbin Musić za Source.ba portal.

“Jedna grupa patriota je pokušala 30. maja da vrati Prijedor, upali su u grad. Njih je bilo svega 80 slabo naoružanih i 12 golorukih mladića i djevojaka. Ta grupa je uništena i to je potaklo gradske vlasti da etnički očiste centralni dio Prijedora sa prigradskim mjesnim zajednicama. Tog dana je donesena odluka da svi oni koji su lojalni srpskoj vlasti moraju da na domove zakače bijele zastave, a da na ruke stave bijele trake ako žele da se kreću. Ja dolazim iz dijela Prijedora koji je ostao okružen naredna dva mjeseca. Bili smo u svojevrsnom getu, a onda sam i ja postao dio logora”, ističe Musić za naš portal.

Prijedorski potoci krvi

Iako brojni Prijedorčani nisu vjerovali u zlo koje im se spremalo, Musić kaže da su se uskoro svi uvjerili u potoke krvi o kojima se pričalo.

“20. jula su nam došli neki mladići koji su preživjeli masakr. Pričali su nam o potocima krvi, o stotinama ubijenih i silovanih, u šta mi nismo vjerovali, jer niko od nas nije vjerovao da se nešto slično može dogoditi. Tri dana kasnije na red je došla druga i posljednja enklava. Mi smo navodno ostavljeni za dezert, tako su nam poslali poruku na jednom od ubijenih lica, sa naznakom da ćemo mi biti dezert. Rano ujutro su nam upali u domove. Dobro se sjećam vojne policije u nekim kombinezonima koji su mene podsjećali na radne. Onda se uvjerite u priče mladića koji su preživjeli te potoke krvi”.

“Moj brat i ja smo jedine dvije muške osobe koje su se zatekli to jutro u mahali, a da smo preživjeli iz svoje mahale. U Čarakovu, odakle sam ja, je ubijeno 413 muškaraca, žena i djece. Odveli su mene i brata na strijeljanje. Ja sam tada tek napunio 18 godina, a brat je imao 16 godina. Čovjek koji nas je trebao likvidirati nam je rekao: ‘Hajmo na kupanje’. Gledate smrti u oči, ispred vas je rijeka Sana, gledate tijela ubijenih koja plutaju vodom i zapinju za kamenje, i onda sam uzeo brata za ruku i zamolio Boga da sve to traje kratko, da se ne patimo puno. U jednom trenutku je neko povikao ‘Ne, ne, ne njih’. Znam da sam u jednom trenutku izgubio sluh. To gledanje smrti u oči je najveća trauma i šok, ali se onda pomiriš s tim”, kaže Sudbin.

Posljednje riječi oca pred strijeljanje

U svega nekoliko sedmica svi Bošnjaci sa područja Prijedora su pobijeni, protjerani ili zatočeni u logore u Prijedoru.

“Vratili su nas i potom su nas vratili u jedan autobus u kojem su bili žene i djeca. Upoznao sam tu mladića koji se to jutro vraćao iz bolnice jer je dobio kćerku. Jedna od djevojaka koja me prepoznala u autobusu mi je rekla: ‘Sjedi, gore su kod nas sve pobili’. Brat i ja smo sjeli kod srednjih vrata. Onda su ovog mladića izveli i ubili ispred autobusa. Pucali su u njega sedam puta. Tu su ga ubili pred nama. Nakon toga smo prebačeni u logor Trnopolje. Tada sam dobio odgovor na pitanje gdje je sav taj narod iz Prijedora. Prijedor je šesta po veličini općina u BiH. Po popisu iz 1991. godine smo imali 112.000 stanovnika. Bošnjaka je bilo 44 posto, 41 posto su bili Srbi. I u onom ostatku je dosta bilo Bošnjaka, koji su se izjasnili kao Jugosloveni. U jednom trenutku su oni protjerali 60.000 ljudi. Zamislite koja im je logistika bila potrebna za to”, kaže naš sagovornik.

“Brat i ja smo čuli o nekom masakru koji je napravljen, te smo bili ubijeđeni da su nam ubijene sestre i majka. Pokušavali smo danima da se umiješamo među žene i djecu koji su deportovani prema Srednoj Bosni. Isti dan nam je stigla informacija da nam je strijeljan otac. Žene koje su to gledale su nam poslije rekle da je otac pred strijeljanje uspio samo da kaže: ‘Brate, što to radiš? Ja imam četvero djece, ko će mi ih hraniti?’ Nakon toga su ga strijeljali. Uveče u logoru čuješ krike, odvedu nekoga i tuku. Trnopolje je bila malo bolja lokacija u smislu da je manje ljudi ubijeno nego u Omarskoj ili Keratermu, iako je grozno i pričati tako o tome. U Trnopolju su se djeca zatvarala. To je bio pravi geto, doslovno geto”, riječi su Sudbina Musića.

“Brata i mene su onda razdvojili. To mi je bio najteži dan u životu, to nikada neću zaboraviti. Za oca sam znao da je strijeljan, za majku i sestre nisam ništa znao, i onda vam neko otima posljednju osobu iz vašeg života. Potom sam se srušio i doživio mentalni slom. Narednih dana su se odnekud pojavile majka i sestre, pa smo svi skupa pokušali da se prebacimo prema Travniku. Nije nam išlo sve do jednog dana kada se skupio jedan broj žena koje su imale djecu našeg uzrasta, te se odnekud pojavio jedan srpski oficir, za te prilike neobično dobar čovjek, pokazao je humanost, obezbijedio dodatno vozilo i tako smo pušteni u konvoj prema Travniku”.

Svaka prijedorska kuća ima svoju tužnu priču

Svaka prijedorska kuća, svaka prijedorska avlija ima neku priču koja ledi krv u žilama. Kroz dugogodišnji rad na tome da bi se istina iznijela na vidjelo, Musić kaže da je čuo na hiljade tužnih prijedorskih priča.

“Teško je govoriti o tim detaljima. Svaki put kada pričam o tome ne bude mi dobro, ali je imperativ da pričam i svi mi ovdje pričamo. Toliko je neispričanih priča ovdje u Prijedoru. Mene je doslovno stid da pričam svoju priču kada znam da ima toliko neispričanih priča koje su daleko teže od mojih. Ovdje se i svatovi pretvaraju u komemoraciju. U jednom trenutku neko zapjeva o sreći, babi ili majci i onda se svi rasplačemo. Naš život je obilježen za sva vremena. Ne postoji događaj na kojem je moguće izbjeći temu rat, stradanje ili genocid. Preslušao sam 20.000 prijedorskih priča užasa. Ne postoji kuća Bošnjaka u Prijedoru koja nije zavijena u crno”, ističe Musić.

A danas? Kakav je život u Prijedoru i kako u tom gradu danas žive Bošnjaci, koji su nekada činili većinsko stanovništvo u ovoj općini?

“Danas smo izloženi pritisku, diskriminaciji i stalnom strahu. Politička situacija je sve teža, MUP RS-a se militarizuje, sve su češći ratni pokliči. Sve to na nama ovdje ostavlja traga. To je jedna mučna situacija. Brojimo posljednje mladiće i djevojke ovdje. Ja sam opet pronašao ovdje neku svoju sreću, jednostavno se vežeš za rodnu grudu. Ako i budem morao da idem, ja ću otići posljednji iz Prijedora”, kaže na kraju razgovora za Source.ba portal Sudbin Musić.

Novinar: Haris Ahbabović

Portal Svjetlo Dunjaluka

Iznesite svoje mišljenje

Komentara