ZANIMLJIVOST: ZAŠTO SRBI PRELAZE NA ISLAM?

Šta se to dešava u Beogradu?

Zašto Srbi prelaze na islam?

“Moji najbolji prijatelji su ekstremni navijači Crvene zvezde. Oni su bez rezerve prihvatili moju odluku. Rekli su: ‘Ako je to tvoja odluka i ako te to zadovoljava, onda je u redu.’ Jer ja i dalje ostajem onaj isti Nenad Ristić”

Newsweek istražuje: Zašto Srbi prelaze na islam? REGIJA

Dvorište četiri i po vijeka stare Bajrakli džamije u centru Beograda, petkom u rano popodne uvijek je puno vjernika koji zakasne da zauzmu mjesto za molitvu. Bosi ili u čarapama, stoje na uglačanom kamenu i usrdno se klanjaju kao i njihova braća u vjeri unutra.

I tu, pred širokim drvenim vratima, i pod svodovima drevnog zdanja bude i starih ljudi, povijenih pod godinama i životom, i mladića; diplomata neke zalivske zemlje u odijelu od engleskog štofa stane uz pohabanog penzionera; ponegdje se vidi čarapa pocijepana na peti.

Svi se ti ljudi skladno pokreću u molitvi, podižu ruke do lica, spuštaju se na koljena, klanjaju… S njima se moli vitak čovjek, ni star ni mlad, ni nizak ni visok. Nalik je hiljadama sličnih Beograđana. Na ulici ne bi privukao posebnu pažnju. U džamiji, gdje su svi ostali crnokosi i tamnije puti, njegova smeđa kosa je upadljiva.

Jednog petka prošlog juna on je na molitvu došao prvi put. Stojeći među ostalima, bez zastajanja, glasom koji je tek nešto malo podrhtavao od treme i svečanosti prilike, izgovorio je na arapskom: „Ešhedu en laa ilaahe illa-L-Laah, ve ešhedu enne Muhammede ‘abdhuu ve resuuluhuu.“

I tog momenta, kad je saopštio: “Sam Bog jeste Bog, priznajem i svjedočim, a Muhammed je Njegov poslanik”, Nenad Ristić, do tada kršten u pravoslavnoj vjeri, prešao je na islam.

U Srbiji niko ne zapisuje koliko je pravoslavnih hrišćana prešlo na islam ili obrnuto. Ili bar ne žele da te brojke javno saopšte.

„Broj onih koji se meni obrate zbog toga, pretežno Srba, ne prelazi dvadesetak godišnje“, kaže za Newsweek Srbija Muhamed Hamdi Jusufspahić, dodajući da je većinom riječ o Beograđanima, ali da ih ima i iz unutrašnjosti.

Sve i kad se dodaju ostale dvije zajednice muslimana u Srbiji, po broju onih koji su prešli na islam, a u odnosu na ukupan broj stanovnika, Srbija se sa svojih sedam miliona žitelja nalazi daleko iza zemalja kao što su Njemačka, Francuska i Velika Britanija.

Prema podacima iznijetim u studiji koju je 2011. objavila multireligijska grupa „Sudbinska pitanja“, svake godine u Velikoj Britaniji (64 miliona stanovnika) u prosjeku oko 5.200 ljudi pređe na islam. U Njemačkoj (80 miliona) i Francuskoj (66 miliona) taj broj iznosi oko 4.000 godišnje.

Konvertitstvo je staro koliko i konfesije, mada je, po prirodi stvari i u skladu s duhom vremena, kroz istoriju prevladavalo ono pod prinudom. S razvojem masovnih medija i promjena vjere postaje tema jet-set hronika. Prije pet decenija, tačnije 1964., veliki publicitet dobio je svjetski prvak u boksu Cassius Clay kada je primio islam i promijenio ime u Muhammad Ali.

Britanski pop pjevač Cat Stevens isto je uradio 1975. i od tada se zove Yusuf Islam.

Roger Garaudy, znameniti francuski pisac i filozof, teoretičar marksizma, prevjerio se 1982., a umro je, na ahiret preselio, dvije decenije kasnije kao Raaga Garaudy. Francuski fudbalski reprezentativac Franck Ribery, potomak francuskih kardinala, inače oženjen Alžirkom, na islam je prešao 2002. pod imenom Bilal Yusuf Mohammed.

I Srbija ima svog „celebrity“ konvertita: Milan Bogdanović, pisac i književni kritičar, urednik Srpskog književnog glasnika, upravnik pozorišta u Novom Sadu i Beogradu, član Srpske akademije nauka – i otac potonjeg gradonačelnika Beograda Bogdana Bogdanovića – prije Drugog svjetskog rata primio je islam i dobio ime Mefail. Prezime je zadržao. Prilikom prelaska na islam, ljudi obično ostavljaju prezime, a mijenjaju lično ime – Milani i Zorani postaju Mefaili i Muhamedi, Zorice i Milice postaju Fatime i Sabihe…

Poznati sportski novinar Marjan Mijajlović takođe je prešao na islam i sada se zove Mustafa.

Nenad Ristić, star 42 godine, na islam je prešao prije osam mjeseci. Ime nije mijenjao. Diplomirani je istoričar, ali radi u turizmu, otac sedamnaestogodišnjeg sina, razveden. U petnaestoj godini je kršten u pravoslavnoj crkvi, To je, kaže, bila i njegova volja i volja njegove porodice. Do studija je živio u rodnom Vladičinom Hanu, posljednjih dvadeset i nešto godina stanovnik je Beograda. Ovo je njegova priča:

“Do devedesetih godina prošlog vijeka odnos prema muslimanima na jugu Srbije bio je krajnje tolerantan, gotovo indiferentan. A od devedesetih, poslije propagande, ratova i svega, to se mijenja nagore.

Slučajno sam iz etnički mješovite porodice – majka mi je Bugarka, otac Srbin, preci su mi, dakle, rasijani širom Balkana, pa mi nije usađeno u toj mjeri ‘Srbin pa Srbin’.

Znate, brak između Bugarke i Srbina na jugu Srbije, zbog svega što se dešavalo tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, isto je kao i brak između Hrvatice i Srbina 1945. godine!

Tokom studija na Odjeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu neprestano sam se sretao s različitim religijama. Na kraju krajeva, ako hoćete da se bavite naukom, vaša je obaveza da se upoznate s različitim vjerskim tekstovima i knjigama.

Docnije, počeo sam da radim kao turistički vodič i tako sam upoznavao muslimanski svijet, radio sam u Turskoj i Egiptu. Kad ste u Srbiji, bez obzira na okruženje u kojem odrastate, ne možete da izbjegnete izvjesna predubjeđenja. Tako je bilo i sa mnom.

Tek u neposrednom susretu s ljudima čija je religija islam vidite da je njihov način života drugačiji nego što ste mislili i shvatite da neke stvari prihvatate.

Ne mogu da izdvojim jedan trenutak i kažem – e, tada sam odlučio da pređem na islam! To je proces, trajao je nekoliko godina. Nisam u tom periodu često išao u crkvu, ali odlazio sam, tražio sam put ka Bogu i poredio vjerske tekstove.

Znate, u Beogradu ima mnogo takvih kao što sam ja, koji dobro iščitaju sve što u Starom i Novom zavjetu i Kur’anu piše, kojima za to nisu potrebni tumači i, kada nađu svoju istinu, ono za šta misle da je pravo, kada su potpuno ubijeđeni, tada odlučuju da promijene vjeru. Tako i ja, kad sam došao do tačke da sam shvatio o čemu se tu radi, odlučio sam.

Moj prelazak na islam zapravo je pomirenje s Bogom i prelazak na pravi put. Teško je to u današnjem potpuno racionalnom svijetu objasniti. To je zapravo dubok poriv u samom čovjeku da nađe mir s Bogom i, samim tim, mir sa samim sobom.

Uradio sam to u zrelim godinama, ne iz mladalačkog hira. I imao sam potpuno sređen život tada, ni od čega nisam bježao. Od supruge, programera, razveo sam se sedam godina ranije, pa religija ni na koji način nije imala veze s tim.

Imamo dijete koje nas i dalje povezuje, ali i sopstvene živote. Bivša supruga nije komentarisala moju odluku, a sin je, kad sam mu saopštio, samo rekao: ‘Dobro.’ Da je to samo moja stvar. Kod nas u porodici, ako imaš problem, svi skačemo da pomognemo, a ostatak života samo je tvoj.

Ja sam potpuno slobodan i svjestan sebe i ničija reakcija mi nije bitna.

Moji najbolji prijatelji su ekstremni navijači Crvene zvezde, sa svim pozitivnim i negativnim značenjem toga. Oni su bez rezerve prihvatili moju odluku. Rekli su: ‘Ako je to tvoja odluka i ako te to zadovoljava, onda je u redu.’ Jer ja i dalje ostajem onaj isti Nenad Ristić, ista sam ona ličnost, ne mijenjam se. I to je to.

Ako prelazite na islam kao svjesna osoba, ako ste svjesni u šta idete, nećete se ekstremno promijeniti, nećete postati tamo neki bombaš ili bilo šta…

Svi moji prijatelji znaju, ja sam im rekao, i sada se šalimo na račun toga – u Srbiji je većina ljudi otvorena, tolerantna, prihvata novo i drugačije, ali je pogrešna slika stvorena na osnovu ponašanja manjeg, ekstremnog njenog dijela.

Znam još nekoliko osoba sličnih meni, ali oni islam ne praktikuju otvoreno, ne eksponiraju se. Dvojica su ljekari, ima pravnika… To su ljudi svjesni sebe, ostvareni na svaki mogući način. Imam i jednu dobru prijateljicu, viđamo se ili se bar čujemo svakog dana.

Veći je musliman od mnogih koji su rođeni u toj veri, bolje poznaje Kur’an i ostale vjerske tekstove, ali ona nije i formalno prešla na islam. Kaže: ‘Ne treba mi niko između mene i Boga!’ Ona je dublje u islamu nego mnogi koji se klanjaju u džamiji. Ne pokriva lice, živi normalno.

Problem na Balkanu predstavlja izjednačavanje nacije s religijom. Vama se, kao pripadniku određene nacionalne grupacije, nameće i određeno vjersko ubjeđenje, što je velika greška i nema uporište u stvarnosti. Ja ostajem Srbin, samo sam Srbin islamske vjeroispovijesti. Ne mijenjam ni svoj nacionalni, ni lični identitet zbog toga što sam našao svoj put. Naravno, možda se ispostavi da sam pogriješio, dozvoljavam, načelno, i tu mogućnost. Ali, odluka je moja i sada je ovako.

Promijenio sam način ishrane, i mogu da vam kažem da mi ništa ne nedostaje. Nisam učio arapski jezik, ne znam ga, poznajem samo ono nekoliko fraza neophodnih za praćenje molitve. Uostalom, Bog ne govori arapski, on govori sve jezike. Zbog posla ne stižem da klanjam svih pet puta dnevno. Klanjam dva-tri puta i petkom obavezno. Kad uđem u džamiju i klanjam, osjećam se odlično!”

(Newsweek)

 

Portal Svjetlo Dunjaluka

Iznesite svoje mišljenje

Komentara