ZAŠTO KUCAMO U DRVO KADA IZGOVARAMO NEKU REČENICU KOJA IZAZIVA SUDBINU – „DA SE NE UREKNE!“

Ljudi često kucaju u drvo kada izgovore neku rečenicu koja izaziva sudbinu. Uglavnom nesvjesno, kucnu u drvo kako bi bili sigurni da ništa neće krenuti po zlu. Odnosno, ako gledamo povijesno, kucnu od drvo kako bi otjerali zle duhove koji se u njemu nalaze.

Prije dolaska kršćanstva i islama mnoge poganske grupe i kulture, od Irske pa do Indije obožavale su stabla. Neki su ih koristili za proricanje sudbine, drugi su ih koristili u religijskim ritualima, a treći (poput drevnih Kelta) smatrali su da su stabla domovi drevnih bogova i duhova.

Stablo kao prikaz svijeta odrednica je i drevnih Slavena kojima je korijenje predstavljalo svijet podzemnih bogova ( na čelu su Velesom), krošnja svijet nebeskih bogova ( na čelu s Perunom) a deblo predstavljalo zemaljski svijet.
Značaj stabla drevnim Slavenima možda je najočitiji po broju toponima vezanima uz šumu, stablo ili hrast – Dubrovnik, Dubica, Dubrava…

Ko je prvi kucao o drvo još se ne može pouzdano utvrditi, autori Stephen Behtel i Debora Aronson u knjigama (The Good Luck Book i Luck: The Essential Guide) pronalaze vezu između ovih starih duhova u drveću i današnjeg kucanja.
Jedna od mogućih verzija je da su prvi pogani koji su naselili Europu kucali u drvo (od kojeg su bile napravljene kuće) kako bi isterali zle duhove iz drveta i spriječili ih da prisluškuju razgovore unutar doma.

Druga verzija opet kaže da su neke poganske grupe obožavale ove duhove u drveću tako što bi za dobru sreću stavili obje ruke na drvo. Tijekom stoljeća ovaj je vjerski obred prerastao u kraći način obožavanja, to jest u brzinsko kucanje za sreću, a dobio na snazi kod muslimana, koji su pod uticajem prokletog šejtana počeli ovom praznovjerju pridodavati pažnju – nažalost.

Do 1800-ih godina, mnoge su dječje igre u sebi sadržavale i čin kucanja u drvo, iako je sama ideja daleko starija. Čini se da su ove igre duboko usadile običaj u djecu, jer je do 1900-tih kucanje u drvo postalo široko prihvaćena tradicija Sjeverne Amerike i Britanije.

U Španjolskoj se dodirne drvo nakon nekog događaja koji bi mogao donijeti lošu sreću. Amerikanci i Britanci često zadrže ruku par sekundi na drvetu, a ponekad i samo pokucaju.

U Rumunjskoj se vjeruje da se loše stvari mogu izbjeći kucanjem u drvo, u Bugarskoj se kuca u drvo kako bi se izbjegle loše vesti, dok se u zemljama bivše Jugoslavije uglavnom kuca ( i to tri puta) kako bi se nešto dobro potvrdilo, odnosno kako ne bi pošlo po zlu (“da kucnem u drvo” ili “da se ne urekne”).

Dakle, iz priloženog se jasno vidi da je ovo paganski običaj i da nikakve veze nema sa uzvišenom i čistom vjerom dini-Islamom. Molimo Allaha dž.š. da nam podari snage da što više se pridržavamo istinskih principa islama, a da zapostavimo i iskorjenimo ove paganske običaje koji imaju veliku dozu praznovjerja. Amin!

Izvor: Webcaffe