Press "Enter" to skip to content

BOSANAC CIJENJENI STRUČNJAK U ČUVENOJ KOMPANIJI AUDI I AKTIVISTA ISLAMSKE ZAJEDNICE U INGOLSTADTU

Reuf Avdić (44) je veoma cijenjen stručnjak u čuvenoj kompaniji Audi u njemačkom gradu Ingolstadt. Osim toga, Avdić je i dugogodišnji aktivista Islamske zajednice i bošnjačkog džemata, zastupnik u Gradskom vijeću za strance (Migrationsrat) i jedan od najzaslužnijih za osnivanje Bosanske dopunske škole u Ingolstadtu. Ko je, zapravo, Reuf Avdić, prvo je što smo pitali ovog mladog i uspješnog čovjeka koji od djetinjstva nosi i BiH u svom srcu.

Piše: Haris Halilović

Stalno usavršavanje

– Reuf Avdić je sin Emsude i Rajifa iz sela Skucani Vakuf kod Sanskog Mosta, muž Edise i otac Emira, Medine i Amine. Rođen sam 1976. godine u Sanskom Mostu. Od prve godine sam odrastao u nekoliko bavarskih gradova (Weilheim, Starnberg, Peissenberg), a od svoje četvrte godine sam u Ingolstadtu, gradu između Minhena i Nirnberga, poznatom po kompaniji Audi. Tu sam pohađao vrtić, osnovnu školu i početkom 1995. godine završio zanat industrijskog elektroničara u firmi Rieter AG. Osnovna škola do 4. razreda je bila “Jugoslovenska škola” gdje se nastava odvijala na srpsko-hrvatskom jeziku, a od 5. pa do 9. razreda je bila redovna škola sa sedmičnom dopunskom nastavom. Bezbrižne dane djetinjstva pamtim i po kućnoj vjeronauci kod turskog komšije, rah. Recepa Beceriklija iz Amasije, koji je insistirao da djeca uče kur’ansko pismo i namaz kada je saznao da smo muslimani. Omladinske dane provodim u izučavanju zanata, ali i u posmatranju ratnih dešavanja koji su se pokazivali i u svakodnevnom životu. U decembru 1995. godine, ubrzo nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, otišao sam u rodni Sanski Most da odslužim vojni rok u ABiH. Nakon 14 mjeseci unikatnog boravka u BiH, početkom 1997. godine, vraćam se u Ingolstadt sa mnogo doživljaja i iskustava koje ne bih nipošto zamijenio za “izgubljeno” vrijeme u Njemačkoj. U međuvremenu sam se oženio, ubrzo zasnovao radni odnos u firmi Audi AG i nastavio četverogodišnje vanredno školovanje “Staatlich geprüfter Techniker der Elektro – und Datenverarbeitungstechnik” koje okončavam 2002. godine sa odlikovanjem i novčanom nagradom bavarskog ministarstva. Na profesionalnom putu u firmi, nakon pet godina na održavanju pogona, kroz postignutu kvalifikaciju od 2003. godine radim kao zanatski trener te od 2006. godine kao programer za “End of Line Testing” elektronike vozila u odjeljenju za planiranje proizvodnih pogona. Pored poslovnih i porodičnih obaveza, 2008. godine počinjem Bachelor studij “Wirtschaftsingenieurwesen” u Minhenu, a 2010. s kolegama dr. Schmidt i dr. Hinterberger osnivam odjeljenje za Elektromobilitet u domenu Produkcije i razvijamo tehnologije za montažu i testing visokonaponskih baterija električnih vozila te ostvarujemo razne nacionalne, evropske i internacionalne patente. Od 2014. godine nastavljam usavršavanje u domenu elektronike u produkciji te završavam diplomski rad kod mentora prof. dr. Michael Broßmann odličnom ocjenom.

Reuf Avdić/Private album

Šta je najvažnije da čovjek uspije u ovoj zemlji?

– Uspjeh može biti različit i nije svakom tuđi uspjeh, uspjeh. Prema mom iskustvu, neophodna je marljivost, iskrenost, požrtvovanost zadatku ali i imati stabilan sistem vrijednosti na koji se uvijek možete osloniti. U suštini i kao što bi naši stari rekli “dobro uči u školi i imat ćeš dobar posao” ili “dobro radi i ne boj se gladi”. Uvjeren sam da su te klasične i univerzalne poruke i motivacije iz kućnog doma zaslužne za mnoge uspjehe. Također, postoji i mnogo loših izazova u današnjem društvu kojih se treba čuvati u mladim danima, a i kasnije. Nema univerzalnog recepta za uspjeh, morate imati širok pogled na sebe i okoliš i prepoznati lični put. Njemačko društvo veoma cijeni znanjem podloženu marljivost i principijelnost te nudi mnogo šansi u životu.

Njemačka i kineska iskustva

Nedavno ste se vratili iz Kine u kojoj ste živjeli nekoliko godina. Kako je došlo do toga da odete u Kinu, kakva je to zemlja i kakva iskustva nosite iz Kine?

– Audi u Kini niz godina proizvodi razne modele za lokalno tržište tako da za uvođenje novih modela šalje eksperte iz određenih oblasti za integraciju u fabrike joint-venture. Tako se i meni 2017. godine pružila prilika da učestvujem u projektu integracije Audi Q3 u novonastaloj fabrici FAW-VW u kineskom Tianjinu koju sam nakon saglasnosti supruge prihvatio, pa sam s familijom od početka 2018. do sredine 2020. godine boravio u Kini i s vremenom upoznao sasvim novi svijet. Kinu sam zapamtio kao zemlju superlativa, kontradiktornosti i prijatnih ljudi. Superlativi se pokazuju npr. u infrastrukturi i urbanizmu, do danas nisam shvatio zašto se prave desetine novih naselja sa 20 i više nebodera za milione ljudi koji godinama stoje prazno ili nedovršeno. Najpristupačniji odgovor je da se ne planira u godinama nego u decenijama, ali neshvaljivo ogroman kapital koji propada. Superlativi također i u “proizvodnji” otpada, sve je u plastici zapakovano i svaki keks je pojedinačno zapakovan, hrana je većinom po sistemu “to go” i ne postoji odvajanje otpada po sirovini (papir/plasika/staklo itd.) a inače čistoća i higijena nisu im na nivou. Prijatnost je u velikom dijelu rezultirala zbog našeg statusa “stranca” ili bolje rečeno “bijelca”. Bosnu malo ko zna, a kad ste iz Njemačke, onda je to prva liga. U Kini imate malo naopak sistem obrazovanja što znači da odgovornost u obrazovanju snosi učitelj, a ne učenik. Od učenika se očekuje da nauči napamet, bez kritičnog pristupa prema materiji. Također, odnos poslodavac/radnik je znatno autoritaran ili mušterija u restoranu može da se izgalami na konobara ili gazdu zbog sitnica. U saobraćaju imate, također, egoizam koji se nerijetko završava nemilosrdno. U suštini se svodi na sistem Guanxi koji označava krug poznanstva. Da bi ste ušli u taj krug, morate imati vrstu (trajnog) odnosa ili interesa, onda vam dotični poklanja pažnju i pomaže koliko je moguće. Od samog početka našeg odlaska u Kinu u tamošnjem društvu je bila primjetna dominantna uloga režimskog sistema što bi se u savladanju pandemije pokazalo kao adut. U sjećanju mi je ostala i kulinarska ponuda. Može se reći da Kinezi jedu bukvalno sve, ali ima i mnogo ukusnih jela. Začuđujuće je bilo da postoji mnogo halal restorana što rezultira u znatnom broju Hui muslimana i Ujgurskih muslimana koji isključivo jedu u njihovim restoranima i samim tim se sami ekonomski održavaju. Halal restorani među Kinezima uživaju dobru reputaciju. Kinezi manje kuhaju kod kuće i radije jedu vani. Kroz demografsku politiku, dugo vrijeme je bilo zabranjeno imati više od jednog djeteta. Mnogo porodica sada izgleda ovako: 4 starca, bračni par i jedno dijete. U ovoj piramidi dijete je kralj, a bračni par izdržava djecu i roditelje jer starosnog osiguranja nema. Svakako u dvije i nešto godine nije se mogla pregledati ogromna Kina i Azija, ali ono što smo upoznali, ostavilo je trag. Porodica i ja smo zahvalni što smo bili u mogućnosti da doživimo Aziju iz prve ruke i nismo odbacili mogućnost reprize.

Bosanci i asimilacija

Važite za istaknutog aktivistu BiH u Ingolstadtu. Koliko građana BiH živi u ovom njemačkom gradu i kako su organizovati?

– Ingolstadt broji više od 130 hiljada stanovnika i u posljednje 3 decenije je u jakom porastu. Broj građana BiH je iz različitih razloga veoma teško procijeniti ali se može reći da nas ima između 2.000 i 3.000. Bosanci i Bošnjaci su prema mom mišljenju veoma slabo organizovani. Poznato je da se “Balkanac” često i izvanredno integriše u strano društvo, čak i po cijenu vlastite (nesvjesne) asimilacije. Ne ulazeći u dubine i socijalno-psihološke razloge tog fenomena, jasno je da kroz internet imate masovnu ponudu domaćih medija sadržaja i socijalnih platformi tako da pored rodbine i bliskih prijatelja ne ostaje prostora za druženje na zavičajnoj osnovi. Čisto se začudite kad saznate za porodice koje su godinama u gradu ali ih “nema nigdje”. Džemat Ingolstadt je najveća i najstarija organizacija u Ingolstadtu te broji oko 300 porodica i blizu 30 godina je aktivan i u službi građana BiH i Sandžaka. Iz i pored džemata je nastalo nekoliko drugih organizacija i skupina kao što su fudbalski klub ili folklorne grupe. Među najmlađim organizacijama je, svakako, Bosanska dopunska škola koja je uz pomoć Saveza dopunskih škola BiH u dijaspori, sa sjedištem u Stuttgartu, organizovana 2015. godine i do danas se održava nastava na bosanskom jeziku. Nažalost, i pored velikog potencijala, tj. broja stanovnika iz BiH, samo mali broj djece pohađa dopunsku nastavu. Sve u svemu, ta loša organizovanost je jedan ozbiljan fenomen dugoročne autodestruktivnosti.

Koja je Vaša poruka našim građanima u Njemačkoj i širom svijeta?

– Kao pripadnik druge generacije stranaca koji je odrastao u Njemačkoj i više od 40 godina gledao različite životopise i sudbine, posmatram da čak i 4. generacija nije prihvaćena kao ravnopravan sugrađanin i sa “stranim” imenom to, možda, i nikad neće biti. Put asimilacije je pogrešan i nije garant uspjeha. Dosta nepoznata naučna činjenica je postojanje i posjedovanje višestrukog kulturnog identiteta. Njemačko društvo u diskusijama integracije očekuje uklapanje u društvo i vjeruje da je to samo moguće napuštanjem starog identiteta jer ne poznaju ništa osim nacionalno i kulturno homogene ličnosti. Nauka i mi sami kao primjeri dokazujemo da je moguće imati najmanje “dvojni kulturni identitet” (ako ne i više) i s tim ne samo biti kompatibilan nego i obogatiti oba društva. Moja poruka našim građanima, pogotovo mlađima i trećoj generaciji je da se upoznaju sa prošlošću i saznaju ko su i šta su i da to brižno čuvaju u grudima. To upoznavanje i ta potraga će biti znatno teža ne poznavajući maternji jezik i zato se ne smije potcjenivati značaj očuvanja maternjog jezika piše Inmedia.

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *