BRAĆA SU JE VEZALI LANCIMA, TRI DANA BIČEVALI I TJERALI DA NAPUSTI ISLAM

Početak priče je u jednoj od država arapskog zaljeva, u koju je došao čovjek iz Rusije sa grupom djevojaka. Namjera im je bila da kupe određene električne uređaje kako bi ih uveli u Rusiju kao privatne stvari, jer su na takav način oslobođeni poreza, te plaćaju sasvim male dadžbine. Nakon toga ruski trgovac uzima te stvari od djevojaka i prodaje ih po mnogo većoj cijeni, i tako na taj način plaća djevojkama za sav njihov trud. Ovakva trgovina je veoma raširena u Rusiji, uzimajući u obzir postojeći popust u carinskim zakonima. Ovaj čovjek je pošao na put sa grupom djevojaka zbog trgovine, međutim stigavši u željenu zemlju ponudio je djevojkama drugi plan, različit od onoga na koji su pristale…

Rekao im je: “Došle ste ovdje da biste zaradili neki mizeran novac, a ova zemlja je jako bogata, i u njoj žive ljudi koji plaćaju bez računa. Šta mislite kad biste vi…” I tako ponudio im je bavljenje prostim i pokvarenim poslom, a to je prodaja tijela i lične časti. “Ko pristane na ovo neka se raduje brzoj zaradi”, govorio im je. Tako je ubjeđivao djevojke na razne načine sve dok ih nije nagovorio, te tako pristane veći broj djevojaka na novi plan. Sve djevojke pristadoše, osim jedne koja je znala da je nemoguće da krene tim putem. Čovjek se nasmija na njenu odluku i reče joj: “Ti si izgubljena u ovoj zemlji. Nemaš ništa osim to malo odjeće na tebi i ništa ti neću dati!”

Djevojka je razmatrala situaciju munjevitom brzinom. Šta je uradila? Postupila je vrlo mudro. Zgrabila je svoj pasoš i pobjegla iz ove kuće na ulicu. Sa sobom nema ništa, osim onoga što pokriva njeno tijelo, a i to je bilo vrlo oskudno jer je došla izazovno obučena i pasoša. Bila je zbunjena, ne zna kuda da se uputi.

Onaj čovjek je zovnu i reče: “Kada ne budeš imala kuda, i kada ti se svi putevi zatvore dođi, ovo je moja adresa!” Djevojka produži ne obazirući se na njega. Kaže onaj koji nam priča ovaj događaj: “Išao sam ulicom zajedno sa majkom i dvije sestre. Dok smo tako išli iznenadi nas djevojka koja je žurno išla ka nama. Počela je pričati na ruskom jeziku. Stavili smo joj do znanja da mi ne govorimo ruski. Upitala je: “Govorite li engleski?” Svi smo odgovorili osim majke, da. Obradovala se ali je radost bila pomiješana sa tugom pa čak i popraćena plačom. Rekla je: “Ja sam iz Rusije, i dogodilo mi se to i to…”, ispričavši šta joj se desilo. Tražim od vas smještaj na kratko vrijeme dok ne vidim sa mojima u Rusiji šta da radim. “Savjetovao sam se sa sestrama i majkom šta da uradimo. Da li da je primimo? Možda hoće da nas prevari, možda, možda… Na kraju smo odlučili da je primimo.

Došla je sa nama kući. Počela je telefonirati, ali bez uspjeha. Linije su loše sa ruskim zemljama. Često je pokušavala, ali bez uspjeha. Moje sestre su se odnosile prema njoj kao prema rođenoj sestri. Počele su je upoznavati sa islamom, međutim ona ništa od toga nije prihvatala i uporno je odbijala, ne želeći da o tome išta čuje niti da se rapravlja. Šta je bio razlog? Ona je iz ekstremno-ortodoksne porodice, koja mrzi islam i muslimane. Očaj je polahko prodirao u naša srca, ali nema očaja uz upornost. Pomagao sam sestrama i podsticao ih, a ponekad sam se i sam uključivao u raspravu. Jednog dana sam otišao u knjižaru, te sam tražio od vlasnika knjižare, a to je onaj koji mi i priča, pa kaže dalje vlasnik knjižare: “Uđe kod mene taj čovjek i reče mi: “Ima li kod tebe knjiga koje govore o islamu, na ruskom ili engleskom jeziku?” “Da, rekao sam” ali ih nema puno. Daću ti ono što imam, ali možeš doći nakon sedmicu ili deset dana pa ću ti dati više.” Uzeo je knjigu i otišao.

Nakon nekog vremena ponovo je došao. Ovaj put sa njim su bile četiri žene. Tri su imale hidžabe a lica i ruke su ima bile otkrivene, dok je četvrta, koja je bila simbol ljepote, bila otkrivenog lica i kose. Brzo sam od njega tražio da uvede žene u prostoriju predviđenu za njih. Ušao je i sjeo te reče: “Ova žena je Ruskinja i njena priča je takva i takva. Prošle sedmice sam tražio od tebe knjige, a sada želim druge knjige i kasete. Ponudio sam joj islam i počela je prihvatati i obećao sam je oženiti ako primi islam. Dao sam mu knjige, on ih je uzeo i svi su otišli. Nakon nekog vremena ponovo je došao i rekao da je ona primila Islam i želi da to obznani. Tražio sam od nje da pročita neke određene knjige, jer vlasti u toj zemlji zahtijevaju ispit.

Pročitala je knjige pa je došao sa njom kod mene i uradila ispit i položila ga. Nakon toga sam napravio drugi termin u kojem će javno obznaniti Islam. Nakon javne obznane islama rekao sam mu: “Postoji grupa žena na jednom mjestu, koje uče Kur’an i njemu podučavaju. One su učene i obrazovane te se lahko mogu sporazumijevati sa tvojom ženom, na njenom ili na engleskom jeziku.” Stvar se završila na ovome. Nakon određenog vremena poslovno je svratio do mene zajedno sa svojom ženom. Rekao mi je: “Oženio sam se. Sretan sam i dobro mi je hvala Allahu.” I kaže dalje vlasnik knjižare: “Ono što me je iznenadilo jeste da je ta žena bila potpuno pokrivena, ne onako kao njegova mati i sestre, već se na njoj nije ništa vidjelo.” Pitao sam šaleći se: “Šta je ovo?” On reče: “Nakon ženidbe, otišao sam sa njom na pijacu da kupimo neke potrepštine. Moja žena je ugledala jednu potpuno pokrivenu ženu.

Bio je to prvi put da sretne jednu tako obučenu ženu. Začudila se tom izgledu, pa je upitala:” Zašto je ova žena ovako obučena? Sigurno ima neku mahanu koju krije?!” Odgovorio sam joj da je ona pokrivena iz vjerske ljubomore. “Ova žena se pokrila onako kako je Allah zadovoljan sa njom i Njegov Poslanik, s.a.v.s.” Nakon kratkog razmišljanja mi reče: “Da, zaista ovo je islamski hidžab. Cudila sam se kad god bih ušla u prodavnicu oči prodavača nisu silazile sa mog lica. Dakle ovo je zaštita za moje lice i ono se mora pokriti, ono mora biti samo za mog muža. Neću izići iz ove pijace osim sa ovakvim hidžabom.”

Priča dalje njen muž: “Bio sam prisiljen da joj kupim hidžab, i obukla ga je.” Onda kaže prodavač: “Pokrenule su se vijesti o ovom mužu Ruskinje. Mislim da je rekao da je Palestinac. A onda su se prekinule vijesti dugo vremena, pet, šest ili sedam mjeseci. Nakon toga je on došao kod mene. “Selamun alejkum, kako te dugo nisam vidio. U početku si mi dolazio svake druge sedmice, a ovaj put te dugo nije bilo!? ” Nisam ti prestao dolaziti zbog neke mržnje ili nekog interesan kojeg sam imao pa sam završio ne, već zbog posebnih okolnosti koje mi nisu dozvolile da ti dođem. Sad sam tu da ti ispričam šta se sve dogodilo jer je u tome lekcija i pouka.

Nakon što sam oženio tu ženu živio sam sa njom sretno i zavolio sam je potpunom ljubavlju, ušla je u moje srce i moju dušu. Nakon izvjesnog vremena pojavio se problem, a to je da je njen pasoš istekao i mora se obnoviti samo u zemlji u kojoj je i izdat ili preciznije u gradu u kom je izdat. Dakle, morali smo otputovati jer u suprotnom njen boravak bi bio nezakonit. Odlučili smo da otputujemo u Rusiju. Materijalno stanje je tražilo da biramo najeftiniju agenciju. Uvjerili smo se da je ruska putnička agencija najjeftinija. Kupili smo karte rezervirali mjesta i ušli u avion. Moja žena je bila u svom hidžabu koji pokriva cijelo tijelo. Rekao sam joj: “Ženo! Allahova robinjo, uvalićemo se u probleme! ” Ona mi reče: “Zar ti Halide hoćeš da se pokorim ovim nevjernicima, griješnicima koji su džehennemsko gorivo ako umru na ovome na čemu i jesu, a da ja budem nepokorna Allahu, s.v.t. Ne, nije moguće da se to desi.”

Ušli smo u avion. Ljudi su gledali u nas. Posluga je dijelila hranu a sa hranom i alkohol koji je uskoro počeo da djeluje. Riječi su izlazile bez kontrole. Međusobni pogledi, glasno smijanje i pokazivanje na nas. Govorili su o nama, a ja ne razumijem ni jedne riječi. Moja žena se ravnodušno smije i prevodi mi šta oni govore o njoj. Svaki put kada bi čuo šta kažu osjećao sam kao da mi strijela ulazi u srce i ne izlazi iz njega, dok ona kaže: “Ma ne budi tužan, i neka ti prsa ne osjećaju tegobu, ovo je ništa u usporedbi sa onim što su doživjeli ashabi.” Stigli smo u željeni grad. U mojoj glavi je bila sasvim normalna misao tj. da odemo njenoj kući i smjestimo se kod njenih, a zatim obavimo poslove oko pasoša i vratimo se. Razmišljanje moje žene je bilo dublje i dalekosežnje. Rekla je: “Ne, moja porodica je izrazito ortodoksna i ne želim da idem kod njih sada. Prvo ćemo unajmiti sobu, završiti poslove oko pasoša i onda posjetiti moje. Shvatio sam da je ovo mišljenje ispravno.

Sutradan smo otišli u ured za izdavanje pasoša. Mi smo htjeli novi pasoš, a svaki službenik je tražio stari pasoš i slike. Moja žena bi im dala crno-bijele slike na kojima je uslikana sa hidžabom i vidi se samo lice. Službenici su odgovarali: “Ne, ova slika ne odgovara, želimo sliku na kojoj se vidi lice, vrat i kosa. “Na to je moja žena odgovorila: “Ne, nemoguće je da se tako uslikam. “Odgovor službenika je bio: “Nemoguće je da vam mi izdamo novi pasoš, ne sa ovim slikama, samo sa onim kao što smo vam opisali. “Zatim bi nas svaki službenik slao sljedećem, sve dok nas nisu poslali direktoru čitavog ureda, a direktor je bila žena. Moja žena je ušla kod nje i rekla pokušavajući je ubijediti: “Zar ne vidiš moje lice? Uporedi ga sa slikama koje sam ti dala.” Ona kaže: “Da, ali propisi kažu da slika mora biti u boji i ispunjavati ostale uslove. “Nije nam izišla ususret i uporno je odbijala i bila krajnje neljubazna. “Ima li rješenja?”, upitali smo. “Niko vam neće rješiti taj problem osim glavnog direktora u Moskvi!”, odgovorila je. Moja žena se okrenula prema meni i rekla: “Halide, putujemo u Moskvu.” “Draga ženo”, pokušavao sam je ubijediti, “Allah ne duži nikoga peko njegovih mogućnosti. Bojte se Allaha koliko možete! Ne traži se od tebe da se za stalno odrekneš hidžaba. Pasoš će vidjeti samo određene osobe zbog prijeke potrebe, a zatim ćeš ga sakriti i niko ga neće gledati sve dok ne istekne makar godina dana!”

Odgovorila mi je: “Ne, nemoguće je da se pojavim sa takvom slikom nakon što sam upoznala Allahovu vjeru. Ako odbiješ da putuješ sa mnom, možda ću zbog ovoga sama otputovati, držeći se propisa koji važi u daruri!” Ovo je svakako bio pritisak na mene. Odlučio sam i otputovali smo u Moskvu. Ušli smo kod jednog službenika, drugog, trećeg, i sve se isto ponavljalo kao i u prvom gradu. Na kraju smo stigli kod glavnog direktora. Ušli smo kod njega a bio je od najodvratnijih ljudi. Nakon što je vidio pasoš i slike upitao je: “Ko će meni dokazati da su ovo tvoje slike?” On je želio da ona otkrije svoje lice. “Reci nekoj službenici ili tvojoj sekretarici, neka dođe i usporedi a ti nećeš uspoređivati,” reče moja žena. To ga je naljutilo. Uzeo je pasoš i slike, a onda ga je stavio u ladicu svoga stola i zaključao ih. Onda reče: “Sada nemaš starog pasoša a niti imaš novog, sve dok ne dođeš sa slikama koje potpuno odgovaraju!” Pokušao sam da je ubijedim, pokušavao sam ali bez koristi. Nastavio sam je ubjeđivati, da Allah ne duži nikoga preko njegovih mogućnosti, ali mi je odgovarala ajetom i kaže: “Halide, naučila sam kod onih žena koje su me podučavale Kur’anu: “Ko se Allaha bude bojao On će mu izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada.”

Za vrijeme naše posjete direktor se naljutio i istjerao nas iz ureda. Izašli smo iz zgrade i otišli u našu sobu da vidimo šta nam je sada raditi. Ubjeđivao sam je a i ona mene. Dođem sa dokazom i ona dođe sa dokazom, sve dok nije došla noć. Klanjali smo jaciju, zatim smo jeli ono što se našlo, a onda sam htio da spavam. Rekla mi je: “Halide zar ćeš spavati?! U ovim teškim trenucima spavaš ? Mi smo sada u situaciji kada treba da se Allahu obratimo. Ustani! Ustani !” Ustao sam i klanjao koliko sam mogao a zatim sam legao. Što se nje tiče ona je nastavila klanjati. Kad sam se god probudio i pogledao, vidio sam je kako klanja. Vidio sam je na ruku’ ili na sedždi ili kako podignutih ruku moli Allaha a oči joj pune suza. Tako je došlo jutro. Probudila me je da klanjamo zajedno sabah. Ustao sam abdestio se pa smo klanjali.

Zatim je malo spavala pa je ustala i rekla: “Idemo u ured za pasoše. Idemo! ” “Sa kakvim argumentima, gdje su slike?”- pitao sam. Rekla je: “Hajde, idemo da probamo, ne gubi nadu u Allahovu milost. ” Otišli smo i tako mi Allaha dok su nam noge kročile u prvi biro pozva nas jedan službenik. Izgled moje žene je prepoznatljiv i jasan, jer hidžab moje žene pokriva svaki dio njenog tijela. Kaže službenik: “Jesi li ti ta i ta?” “Da,” odgovorila je. “Uzmi svoj pasoš!” Pasoš je bio gotov i to baš onakav kakav je ona tražila. Službenik reče: “Trebate platiti taksu!” Radovali smo se, i tako mi Allaha da je tražio od nas sav novac koji je bio kod nas mi bismo mu dali. Platili smo taksu i uzeli pasoš, a zatim smo se vratili a ona me pogleda i reče: “Nisam li ti rekla da ko se Allaha bude bojao On će mu izlaz naći.” Allaha mi ove riječi koje je izgovorila ostavile su veliki dojam i trag u mom srcu, koji nisam doživio u svim ovim godinama kroz sva predavanja i podučavanja koja sam prošao.

Za vrijeme primanja pasoša rekao nam je službenik: “Pasoš se mora ovjeriti u tvome gradu u kome si rođena.” Smatrali smo da tom prilikom posjetimo i njenu porodicu. Stigli smo u njen grad, iznajmili sobu a zatim ovjerili pasoš, i završili što smo trebali. Nakon toga otišli smo u posjetu familiji moje žene. Pokucali smo na vrata. Otvorio je jedan mladić. Pogledavši u sestru obradova se i začudi. Lice je lice njegove sestre ali odjeća nije odjeća njegove sestre, crnilo koje prekriva sve osim lica. Ona je ušla smijući i grleći brata. Ušao sam iza nje. Sjeo sam u dnevnoj sobi. To je bio skroman stan, i osjećali su se tragovi neimaštine. Sjedio sam dok je ona hodala po kući. Čujem govor ljudi i žena. Govor je na ruskom i ništa ne razumijem, niti znam o čemu govore, ali sam primjetio kako se tonovi dižu i akcenat se mijenja.

Galama se povećavala, osjetio sam da je stvar loša, ali nisam mogao znati jer ne razumijem jezik. Nakon izvjesnog vremena iziđoše tri mladića i starac. Mislio sam da je došlo vrijeme da se pokaže dobrodošlica zetu, međutim dobrodošlica se pretvorila u pljeskanje i udaranje. Razmislio sam o situaciji u kojoj sam se našao među ovim divljacima, i pomislio sam da ću se oprostiti sa ovim dunjalukom. Nisam imao drugog izbora osim da bježim.

Brzo sam otvorio vrata i pobjegao im na ulicu, a oni za mnom. Pomiješao sam se među ljude i pobjegao im. Uputio sam se ka mojoj sobi koja nije bila daleko od ženine kuće. Pogledao sam u sebe. Na čelu i obrazima vidjeli su se tragovi udaraca kao i na obrazima i nosu. Iz usta mi je tekla krv, odjeća mi je bila pocijepana. Dobio sam dobre batine. Pomislio sam: “Spasio sam se, ali kako je sada mojoj ženi? Zaboravio sam na sebe i samo sam o njoj razmišljao. Moj problem je to što ne mogu bez nje. Nije bilo moguće da je zaboravim i mislim samo o sebi. Moj problem je bio što sam je veoma zavolio. Razmišljao sam da li i ona dobiva onakve batine kakve sam i ja dobio? Ja sam muškarac i podnio sam ali ona je žena i neće izdržati. Sigurno će se ubiti, sigurno će me ostaviti, sigurno će se odreći islama, sigurno….

Šejtan je radio svoj posao, misli su se vrtile u mojoj glavi, sve dok nisam sebi u glavu stavio: “Od danas nemaš više žene.” Šta sada da uradim? Da li da idem njenoj kući? Nemoguće! Glava u ovoj zemlji je jeftina. Moguće je za deset dolara da se iznajmi čovjek koji će me ubiti. Dakle moram ostati u kući. Ostao sam sve do sabaha u svojoj sobi. Promijenio sam svoju odjeću i izišao da izvidim situaciju. Gledao sam u njihovu kuću izdaleka, prateći sve što se događa. Iznenada vrata se otvoriše i iziđoše tri mladića i starac. To su oni koji su me udarali. Pošli su na posao, to sam shvatiio po njihovom izgledu. Vrata se zatvoriše i zaključaše. Gledao sam i gledao, pratio sam i pratio nadajući se da ću vidjeti lice moje žene ali bez uspjeha. Nakon nekog vremena ljudi se vratiše kući. Satima sam pratio i hodao ulicom ali bez uspjeha. Drugi dan sam učinio isto.

Treći dan sam učinio isto. Izgubio sam nadu. Mislio sam da me je žena mrzila, ili da je ubijena. Da je mrtva morao bi primjetiti kretanje u kući, posjete bližnjih, međutim ništa se nije dešavalo. To znači da je živa. Četvrti dan, nakon što su muškarci otišli na posao, iznenada se vrata otvoriše, i pojavi se moja žena gledajući lijevo i desno. U svom životu nisam vidio ljepšeg prizora od ovog. Nisam ništa mogao ljepše ni zamisliti, međutim lice koje sam vidio je bilo potpuno crveno i krvavo.

Brzo sam prišao, pogledao je i prepao se. Krv je bila na njenom licu, obrazima i nogama. Ništa nije imala na sebi osim krpe koja ju je pokrivala. Noge su joj bile vezane lancima, a i ruke također, ali iza leđa. Gledao sam je i plakao. Nisam se mogao kontrolisati. Rekla mi je: “Halide slušaj! Prvo ne brini za mene ustrajala sam na islamu i tako mi Allaha ono što sada doživljavam nije ravno dlaki spram onoga što su podnijeli ashabi i Poslanik Allaha, dž.š., kao i vjerovjesnici prije njega. Drugo, molim te Halide ne miješaj se između mene i mojih, a treće čekaj me u sobi dok ti ne dođem, ako Bog da, ali dovi što više i klanjaj noću jer je namaz utočište poslije Allaha, s.v.t.

Otišao sam u sobu, i prošao je dan, drugi, treći. Krajem trećeg dana neko zakuca na moja vrata. Upitao sam ko je, jer sam se plašio. Ko li to dolazi u ova doba. Možda su oni ljudi saznali gdje se nalazim. Možda je moja žena priznala pod pritiskom udaraca i bičevanja i otkrila gdje se nalazim. Došli su da me ubiju. Osjećao sam smrtni strah, i činilo se da je smrt blizu. Rekao sam u tom trenutku: “Ko je? ” Tišinu je probio glas, za koji mislim da mi nikada nije bio ljepši. Bila je to moja žena. Rekla je: “Ja sam otvori.” Otvorio sam vrata i upalio svjetlo. Rekla je da idemo. “Zar u takvom stanju?” Rekla je: “Da.” Našao sam nešto odjeće koja je bila sa nama. Obukla je rezervni hidžab kojeg smo imali. Uzeli smo stvari i ušli smo u taksi. Rekao sam aerodrom na ruskom jeziku jer sam tu riječ naučio. Ona je rekla ne, jer kada moji saznaju da sam pobjegla tražiće me na aerodromu, zato idemo u to i to selo, a zatim u drugo, pa treće, zatim četvrto, peto pa u neki grad u kome ima aerodrom.

Stvarno smo stigli na areodrom i rezervirali smo karte. Polazak je bio kasno. Uzeli smo sobu. Gledao sam je tražeći dio tijela koji nije bio krvav. Nisam ga našao. Za to vrijeme pitao sam je šta se dogodilo. Počela je pričati. Kada smo ušli u kuću, sjedila sam sa mojima pa su me upitali kakva je to odjeća na meni. Da li želiš da nas iznenadiš sa nečim. Rekla sam: “Ne, ovo je islamska odjeća.” ” A ko je onaj čovjek?” “To je moj muž. Primila sam islam, i udala sam se za ovog čovjeka. Nisu vjerovali pa sam im ispričala šta se sve desilo od početka sa onim čovjekom koji je htio da me uvuče u prostituciju. Rekli su mi: “Slušaj, da si postala prostitutka i prodala svoju čast bolje bi ti bilo i bilo bi nam draže nego što si nam došla kao muslimanka. Znaj da nećeš izići iz ove kuće osim kao pravoslavka ili mrtva!”

Tog trenutka su me uzeli i svezali a zatim otišli tebi i počeli te udarati. Bila sam vezana i slušala zvukove udaraca. Nakon toga kada si ti pobjegao, moja braća su se vratili i počeli me udarati bičem. Udarali su me raznim bičevima od ikindije sve dok nije došlo vrijeme spavanja. Nakon sabaha oni su otišli na posao, a ja sam ostala sa majkom i sestrom od 15 godina.

Sestra je dolazila kod mene i gledala me. To je bilo jedino vrijeme u kojem sam se bolje osjećala. Ponekad sam onesvješćena spavala. Bičevali su me dok ne bih izgubila svijest. Jedino što su od mene tražili bilo je da se odreknem islama, a ja sam odbijala. Pričala je dalje svome mužu: “Moja sestra koja je dolazila kod mene počela je pitati: “Zašto ostavljaš svoju vjeru, i vjeru svoje majke i svoga oca, i vjeru svojih djedova?” Ja sam joj odgovarala i objašnjavala. Zaista počela je prihvatati, i počele su se razjašnjavati stvari i laž u kojoj živi je počela izlaziti na površinu. Onda je rekla: “Ti si u pravu to je prava vjera, to je vjera koje i ja treba da se držim. Nakon toga je rekla: “Slušaj sestro želim ti pomoći,” objasnila sam da ako mi želi pomoći onda mi mora omogućiti da vidim svoga muža. Nakon toga te je ona ugledala na ulici kako hodaš.

Rekla mi je da je vidjela čovjeka koji izgleda tako i tako. Rekla sam: “To je moj muž. Kada ga vidiš otvori mi vrata da pričam sa njim. I stvarno mi je otvorila vrata i razgovarala sam s tobom. Dodatni problem je bio što sam bila vezana sa tri lanca. Jedan za ruke, jedan za noge a jedan za stub u kući, i ona je imala ključ od stuba u slučaju da moram obaviti potrebu. U sljedeća tri dana sestra je potpuno prihvatila islam, i odlučila da se žrtvuje i podnese i više nego što sam ja podnijela. Odlučila sam da mi pomogne da pobjegnem iz kuće. Ključevi od drugih lanaca su bili kod brata koji me čuva.

Tog dana je moja sestra pripremila braći jakog alkohola, te su se okupili da piju taj alkohol. Nakon pijanke braća i otac nisu više znali za sebe. Sestra je uzela ključ iz bratovog džepa i otključala lance pa sam došla do tebe krajem noći. Upitao sam: “A šta će biti sa tvojom sestrom?” Tražila sam od nje da ne pokazuje javno islam i da to taji dok se ne ukaže prilika da nešto uradimo. Vratili smo se u našu zemlju. Odveo sam ženu u bolnicu u kojoj je ostala dosta vremena zbog liječenja tragova udaraca i mučenja.

SAFF

Iznesite svoje mišljenje

Komentara