DA LI JE ISPRAVNO UTAPATI ZAPISE U VODU I PITI JE

Jedan od najopasnijih načina trovanja opsihrenih krije se u ovoj metodi navodnog liječenja napisanim kur’anskim ajetima, na određene predmete ili na papir, koji se potom stavi u posudu, najčešće u flašu ili u nešto slično njoj, kako bi se „zapis“ mogao dugo „otapati“ u vodi, koja bi se redovno pila i donasipala. Ova muka često traje danima i sedmicama, mada niko pouzdan ne može sa sigurnošću potvrditi, šta zapravo piše u takvim “zapisima”.

Iako se u nekim, ranije štampanim i objavljenim, djelima na temu liječenja Kur’anom može naići na odobravanje pisanja kur’anskih ajeta kao lijek oboljelima od sihra i džinnskih bolesti, ipak treba napomenuti, da svi ovi stavovi dolaze iz sredina gdje je Šerijat državno pravno uređenje, koje predviđa smrtnu kaznu za sihirbaze, za koje se neupitno dokaže da prave sihr.
Vjerujem da nema ništa sporno u pisanju isključivo samo kur’anskih ajeta, u cilju liječenja od sihra, na masni papir ili u posudu sa šafranom, jestivim miskom ili uljem, koje se sapere sa čistom vodom, koju opsihreni pije ili se njome kupa uz nijjet izlječenja, ali, obzirom na skoro neprimjetne rezultate, nisam ubjeđen u značajniju učinkovitost ovakve prakse. Ako se u vodu utapa masni papir, na kojem su ispisani kur’anski ajeti, onda je dovoljno da papir ostane onoliko dugo u vodi, dok ne nestane napisani ajet ili dova, najduže za onoliko vremena, koliko prođe između ezana i ikameta, dakle desetak ili petnaest minuta.

Mora se naglasiti, da je sličnost između onog što se smatra dozvoljenim i onog što je sigurno haram, često puta ogromna, što može dovesti do fitne ili odvesti u zabludu, posebno u podnebljima nearapskog govornog područja. Rijetki su oni koji znaju čitati ili razumjeti arapsko pismo, a veoma često su „zapisi“ napisani takvim stilom da ni dobri poznavaoci arapskog jezika nisu sigurni, o kojem se jeziku ili o kojoj se riječi, ajetu ili dovi uopće radi.

Primjerice, neki „zapisi“ sadrže samo kur’anske ajete ili dove za ozdravljenje a zamotani su u kožu trokutastog oblika ili u obliku neke jako male knjige, poznato u narodu kao „hamajlija“. Drugi „zapisi“, koji su sigurno haram po sadržaju i po namjeni, izgledaju kao ovi prvi koji nisu haram; morali bi se otvoriti, da bi se jasno vidjelo, šta je unutra napisano i drugo – mora se jasno znati, koju ulogu igra i koju namjenu ima takav „zapis“ kod onoga ko ga koristi.

Mongi ljudi drze takve „hamajlije“ ili tespihe u autu, iznad ulaznih vrata kuće, u džepu, kao znak pripadnosti Islamu ali većina ljudi nosi ovakve „zapise“ iz ubjeđenja da ih oni štite od zla, da im donose sreću, otklanjaju brige i probleme itd., što je strogo zabranjeno u Islamu i što je deklerisano kao širk – neoprostiv grijeh.

Na drugoj strani, samo sihirbazi naših prostora potenciraju i koriste ovakav vid „liječenja“ od džinna i od sihra, pa ne bi trebalo da ispravni učači šerijatske rukje koriste iste metode, kako ne bi dolazilo do zabune ili fitne. Isto tako nije ispravno bilo kakve papiriće, isječke iz vjerskih knjiga, časopisa ili nekakve krpice i platna vjerskog karaktera, ili slike, stavljati u vodu i čekati danima da se to rastvori u vodi i da se pije kao lijek protiv džinna ili sihra. Tinta sa papira, ili olovo sa printanih knjiga i časopisa, kao i sam papir, celuoza, se rastvaraju u vodi i mogu izazvati ozbiljno trovanje želudca, povraćanje ili poremećaj probave i stolice kod oboljelih, koje sihirbazi i šarlatani lukavo tumače kao reakciju džinna ili uništavanje sihra.

Moram sa sigurnošću potvrditi, iako se bavim učenjem šerijatske rukje više od decenije, da nisam nikada doživio niti čuo da je nekog takav način liječenja oslobodio džinna ili sihra. Nije mi poznato, da se neko negdje izliječio od džinna ili od opsihrenosti na ovakav način, ili da je nekoga džinn napustio iz straha zbog „zapisa“ koji se nosi, sakriva negdje ili utapa u vodu sa ciljem pijenja takve vode. Inače, ispravni učači šerijatske rukje savjetuju oboljele da sami mnogo uče zaštitne zikrove ili Kur’an, da pojačaju ibadet, da sami ulože puno napora i truda za lično ozdravljenje, a ne samo da vješaju „zapise“ ili „hamajlije“ oko vrata i da će, biva, tako ozdraviti od džinnskih bolesti ili od sihra. Oni koji ovo potonje tvrde i zagovaraju su samo šarlatani. Nema tu lijeka. Islam je toliko jasna i otvorena vjera da nema mjesta ni tajnama ni fantazijama a Allah, azze we dželle, želi naš trud, da nešto sami za sebe učinimo a nipošto da se oslonimo na angažman drugih. Na primjer, djevojka svojim izgledom, oblačenjem i ponašanjem čini velike grijehe svakodnevno, bez nijjeta ili bez želje za pokajanjem, ali joj neki šarlatan debelo naplati hamajliju ili „zapis“, tvrdeći kako će je to sačuvati od džinna ili od sihra. Ovo svakako važi i za muškarce. Neki ljudi, muslimani, ne zaobilaze skoro niti jedan grijeh a oslone se na neki „zapis“ da će im donijeti nafaku, zaštititi im porodicu, otjerati džinne ili uništiti sihr. Sa ovakvima se džinni samo cirkuzaju a sihirbazi i šarlatani mlate pare, trljajući ruke.

Konačno, za ne povjerovati je da razumni i obrazovani ljudi vjeruju da ih od sihra ili od džinna može izliječiti velika flaša vode u kojoj se sedmicama rastvara i kiseli pola „Ilmihala“, nekakva naučena krpica itd. To je samo dokaz, kako Šejtan, Allah nas sačuvao njega, ljudima uljepša njihova ružna djela, da pored svoje pameti i velikog broja diploma ili priznanja, veoma skupo, od neke nepismene „dobre nane“ piju „naučenu“ vodu, punu tinte, olova, papirića, bakterija i čega još ne!

Obzirom da najučestaliji „zapisi“ sadrže samo različite simbole, škrabotine, brojeve , datume, slike i ciljano izokrenute ajete ili dove, onda je jasno da je to sihr i da je takav vid liječenja zapravo haram, da još više šteti oboljelom, a nikako da ga može izliječiti ili osloboditi od džinna ili od sihra.

Naučen ličnim iskustvom i saznanjima drugih ispravnih učača šerijatske rukje, dijelim mišljenje onih koji su apsolutno protiv bilo kakvih zapisa. Ako već psihološki pomaže oboljelom, da ga nadogradi u samouvjerenju tokom liječenja, onda se mogu tolerisati „zapisi“ na kojima se jasno vidi, čitko napisan kur’anski ajet ili hadis (za neupućene, sa mjestom izvora i brojem ajeta ili hadisa) na neku posudu ili na masni papir sa nečim što samo po sebi ne izaziva bolest i što neće ostati u vodi duže od vremena između ezana i ikameta, dakle najviše desetak minuta, kako bi se isključila mogućnost rastvaranja samog papira u vodi, što je definitivno štetno po zdravlje.

Fuad Abdullah Seferagić

Portal Svjetlo Dunjaluka

Iznesite svoje mišljenje

Komentara