Do sada neobjavljeni snimci: Pogledajte videosnimke posljednjih poruka ubijenih Srebreničana (VIDEO)

Amaterski videosnimci iz opkoljene zaštićene enklave Srebrenica koje je uradio Velid Delić, jedan od ubijenih u genocidu počinjenom u julu 1995. godine, prikazuju ratni život i bolne posljednje poruke žrtava, od kojih neke ni do danas nisu pronađene, prenosi BIRN..

“Ćao Eda, Adine, Belma… Volimo vas”, govori čovjek s bebom u naručju, dok maše prema kameri.

“Eki, pošalji nam maraka brate”, dvojica prijatelja viču, smijući se.

Starija žena gleda u kameru i govori: “Pozdrav svima…” Na trenutak izgleda kao da će nastaviti da govori, ali staje kako bi obrisala suze.

Velid Delić je rođeni Srebreničanin i ostao je u tom gradu tokom cijelog ratnog perioda. Bio je ljubitelj fotografije i filma, pa je tokom rata s kamerom snimao dešavanja sve od 1992. godine do ulaska srpskih snaga u zaštićenu enklavu. Snimke je slao na različite načine izbjeglicama u zemlje zapadne Evrope.

Delić je jedan od preko 7.000 muškaraca i dječaka koji su ubijeni u masakrima koji su uslijedili nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu u julu 1995. godine, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni.

Do sada su pronađeni ostaci oko pet hiljada žrtava srebreničkog genocida, a ove godine će biti ukopani ostaci njih oko 70. Velid Delić i njegov otac Suljo neće biti među onima koji će ove godine biti ukopani. Međutim, Delićevi snimci ostaju zauvijek. Neki od njih sadrže posljednje riječi muškaraca koji su u julu 1995. godine pokušali pobjeći šumom do Tuzle, ali nisu preživjeli.

Delićeva sestra Nermina Lakota kazala je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) da je tokom rata živjela kao izbjeglica u Njemačkoj i da joj ti snimci znače sve.

Vrijednost snimaka, kako kaže, nije samo emotivna za porodice ubijenih, već i dokumentaristička, s obzirom na to da pokazuju život u zaštićenoj enklavi u periodu prije najstrašnijeg zločina koji je počinjen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Delićeve snimke je za dokumentarni film iskoristio režiser Haris Prolić.

“Mi smo dobro”

Velid Delić i njegova sestra su radili u lokalnoj fabrici, kada su srpske snage opkolile Srebrenicu 1992. godine.

Dok su Nermina i brat Reuf izbjegli u Njemačku, odnosno Dansku, Velid Delić se nikada nije oženio i odlučio je ostati u Srebrenici s roditeljima.

Delić bi snimke slao preko pripadnika mirovnih snaga UNPROFOR-a, koji bi odlazili iz Srebrenice.

“Svi smo kući, dobro smo i zdravo. Otac, majka i ja. Volimo vas”, Delić je poručio sestri na jednoj snimci iz februara 1994. godine.

“Bio je velik… Bio je sposoban, talentovan za skoro sve što je probao. Kasnije je dobio i zlatnu policijsku značku za hrabrost”, rekla je Lakota o bratu Velidu.

Na snimcima se vide i djeca dok se bezbrižno igraju među ruševinama enklave Srebrenica, koja je mjesecima bila u potpunoj blokadi, kao i sam Delić dok se šali sa svojim najboljim prijateljem, obućarom Salihom Mustafićem. Mustafić je također ubijen u julu 1995. godine, i njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

U januaru 1994. godine, Delić je snimio svoju majku Semku kako poziva porodicu i komšije na kafu.

“Uvijek su na snimcima govorili kako su dobro, valjda da nas utješe”, prisjetila se Lakota.

Smrt u Srebrenici

Za napad srpskih snaga na Srebrenicu, Lakota je saznala preko telefona. Nazvao ju je djever putem satelitskog telefona i rekao da je dogovoreno da su se muškarci dogovorili da niko neće napustiti enklavu.

“Idućeg dana, Srebrenica je pala”, rekla je ona.

Na sve načine je pokušala saznati da li je neko od njene porodice preživio, da bi na kraju njen muž saznao da su svi vojno sposobni muškarci ubijeni.

Nikada nije saznala kako i gdje je stradao Velid Delić. Kaže da vjeruje da je njen brat bio u grupi od oko 15.000 muškaraca koja se iz Srebrenice preko šuma uputila u Tuzlu. Jedan od preživjelih joj je rekao da je vidio kako je Velidova grupa zarobljena i ubijena od strane srpskih vojnika.

Lakota je više puta davala krv u nadi da će posmrtni ostaci njenog brata biti pronađeni, ali se to nikada nije desilo.

Kaže da bi joj puno značilo da ima grob na koji može otići kako bi tugovala za bratom. Ipak, zahvalna je za snimke, koji ne samo njoj već i mnogim porodicama ubijenih Srebreničana pokazuju zadnje razgovore i osmijehe njihovih voljenih.

(Izvor: Fokus.ba)