Događaj iz Amerike – Nikad ne podcjenjuj lijepu riječ

Prije nešto više od godinu dana 45-ogodišnji Daniel (lijevo) na parkingu je sreo čovjeka sa slike (desno) prodajući mu parfeme. Musliman (desno) je kod sebe imao nekoliko knjiga islamske tematike i prevod Kur’ana, pa mu je poklonio. Kratko su razgovarali, a zatim razmijenili brojeve telefona…

U međuvremenu, Daniel je izgubio telefon, pa su ostali bez kontakta, ali, danas Allah je dao da se “slučajno” sretnu na istom parkingu. Daniel mu je prišao rekavši da je pročitao Kur’an i ostale knjige, koje je dobio na poklon i da prihvata ono što naučavaju, izrazivši želju da postane musliman izgovorivši šehadet.

A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam, doista, musliman!'” (Surah Fussilat, 33.)

Priča o čovjeku koji je za dva američka dolara zaradio svo dunjalučko blago

Nakon mnogo uloženog truda uspio sam završiti studije na medicinskom fakultetu. Poslije završenog studija zaposlio sam se u vojnoj bolnici nedaleko od mog mjesta stanovanja. Zahvaljujem Allahu, dž.š., koji mi je tako omogućio da živim sa svojim roditeljima. Kada sam se zaposlio donio sam odluku da skupim novac za mehr kako bih mogao upotpuniti svoj život. Moja majka me nagovarala na to svaki dan.

Što se tiče posla, bio je lahak i zanimljiv. U njemu sam nalazio zadovoljstvo za razliku od dosadne teorije na fakultetu. Bolnica u kojoj radim zapošljava službenike različitih nacija. Moja veza s njima je poslovna, dok su oni uvijek koristili moje prisustvo u vidu domaćina koji ih može uputiti na historijske spomenike, pijace i druga zanimljiva mjesta. Neke od njih sam vodio i svojoj kući, tako da je veza između nas postala veoma jaka.Jednog dana jedan britanski doktor se odlučio na povratak u svoju zemlju, jer je period njegova posla u bolnici istekao.

Kao i obično, ostali službenici su odlučili napraviti oproštajni skup kako bi se oprostili od njega. Odlučili smo da se skup održi u mojoj bašči. Sve stvari su bile spremne. Međutim, jedna stvar mi se stalno vrtila u glavi, a to je: “Šta da mu poklonim na rastanku?” Dugo vremena smo radili zajedno, tako da sam trebao smisliti prigodan poklon za tu priliku. Odjednom sam se sjetio da on voli sakupljanje antikviteta. To mi nije predstavljalo poblem, jer moj otac ima mnogo takvih predmeta. Kada sam mu objasnio situaciju, drage volje mi je ustupio jedan.

Cijelom razgovoru sa mojim ocem prisustvovao je i moj amidžić koji mi predloži: “Zašto mu kao poklon ne bi dao knjigu o Islamu?”Nisam uzeo govor moga amidžića ozbiljno, ali kada sam sutradan otišao u knjižaru kako bih kupio neke časopise, primjetio sam u izlogu knjigu o Islamu na engleskom jeziku. Riječi moga amidžića mi ponovo zazvoniše u ušima, tako da sam se ipak odlučio da je kupim. U odluci me pomogla i činjenica da je knjiga bila veoma jeftina. Na dan oproštaja knjigu sam stavio pored svoga poklona kao da je krijem. Sam oproštaj je bio veoma tužan, jer je taj doktor bio svima nama drag zbog svoje dobrote i iskrenosti. Prošli su dani od tada… pa i mjeseci.

Oženio sam se i Allah, dž.š., mi podario dijete. Taj dan je potisnut u zaborav. Međutim, jednog dana mi je stiglo pismo iz Velike Britanije. Čitao sam ga polahko, jer je bilo na engleskom jeziku. Razumio sam jedan manji dio. Međutim, jedna stvar mi je izgledala čudno, a to je ime pisca ovog pisma. Ime mu je Abdurrahman. Zatvorio sam pismo pokušavajući se sjetiti nekog prijatelja s tim imenom, ali se nisam sjetio nijednoga. Samo sam ja imao to ime. Ponovo sam otvorio pismo i uz upotrebu rječnika počeo sam čitati sa još većom pažnjom. Ovo je dio njegovog pisma:

“Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Allah, dž.š., mi je olakšao Islam i uputio me u tvoju vjeru…i nikada neću zaboraviti tvoje prijateljstvo prema meni… moliću Allaha za tebe. Sjećam se knjige koju si mi poklonio prije moga odlaska. Tog dana sam je pročitao i on je raspirila u meni želju da saznam što više o Islamu. Od Allahove milosti prema meni je da sam na omotu knjige našao adresu izdavača tako da sam poslao molbu u kojoj sam tražio još knjiga. Poslali su sve što sam tražio, i hvala Allahu svjetlo Islama je zasjalo u mome srcu. Otišao sam u obližnji islamski centar i objavio svoj Islam. Promijenio sam i svoje ime u Abdurrahman, tj. tvoje ime, zbog toga što si uz Allahovu pomoć bio uzrok mog primanja Islama. Ako Bog da, pokušaću ove godine otići u Meku kako bih obavio hadždž.

Tvoj brat u Islamu, Abdurrahman.

Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!”

Zatvorio sam pismo razmišljajući. Brzo ga otvorih ponovo i počeh čitati iz početka. Sadržaj pisma me veoma potresao zbog toga što sam osjećao iskrenost koja je izbijala ispod svakog slova. Dugo sam plakao. Kako je Allah, dž.š., uputio u Islam čovjeka mojim sebebom, a ja sam ne izvršavam sve dužnosti prema Njemu? Zar da knjigom koja ne vrijedi 2 američka dolara Allah, dž.š., uputi čovjeka? Slavljen neka je On! Bio sam tužan…ali i radostan. Bio sam radostan što ga je Allah, dž.š., uputio, uprkos moje nemarnosti…

Ali sam bio još tužniji kada sam zapitao sebe gdje sam bio cijelo ovo vrijeme u odnosu na službenike druge vjere koji su radili sa mnom? Nisam ih pozivao u Islam, niti sam im objašnjavao ovu vjeru. Nema nijedne riječi o Islamu koja bi svjedočila za mene na Sudnjem danu. Mnogo sam razgovarao sa njima…i šalio se… ali ih nisam upoznavao sa Islamom.Allah, dž.š., je uputio Abdurrahmana u Islam. Također, i mene je uputio na obračun sa samim sobom oko moga uskraćivanja u pokornosti Njemu. Od sada nijedno dobro djelo neću potcijeniti, ma koliko se činilo beznačajnim. Razmišljao sam šta bi se desilo kada bi svaki musliman poklonio samo jednu knjižicu nekome iz svoje okoline? Ostaje pitanje: “Šta mi radimo na tome?”

Pripremio: Muamer Gondžo prema knjizi “Ez-Zemenu-l-kadim”

Poznate su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućene hazreti Aliji: „Da Allah tvojim sebebom uputi jednog čovjeka, to ti je bolje od svega što Sunce obasjava (bolje ti je nego li sve ovo što vidiš na zemlji).“ (Taberani, Mu’džemu’l-Kebir, 1/403).

NUM

Iznesite svoje mišljenje

Komentara