Press "Enter" to skip to content

EH, KAKO SE NEKAD POSTILO?

Pred sami dolazak mjeseca Allahove milosti, uvijek smo mogli čuti neke muslimane kako kukaju i kao da se boje nadolazećeg posta. Često možemo čuti komentar: “Bogami, postiti 16 sahata na ovakvoj žegi, nije mala stvar, postiću koliko mogu, kako onaj koji nikako ne posti..oprostit će dragi Bog.“

Eh, kako se nekad postilo? Veli nana: “Sine, imali smo od stoke i imanja: dva vola, konje, tri krave, nekih 50-tak dunuma zemlje. Sječam se, bila sam već velika, kad je kod nas ljeti se trefio ramazan. Allahu si ti Dragi, ma meščini, onaj dan ko’ godina, nikad proći. A moj rahmetli dedo, on je bio glava porodice, bio jako učevan i pobožan čovjek, bio je strog kad je u pitanju namaz i post. Pa haj neka neko stisne da sjedne za sofru a akšam nije klanjao, taj se nije rodio i ne samo kod nas, nego u čitavom selu.

A post, mi djeca nismo postili, a Bogami ostali jesu. Sjećam se, dva dana su naši žito kosili ručno, pa po čitav dan, ali nikom nije ni na um palo da prekine post. Pa bi ga mi ženskinje sa njima pokupi i dovuci na volovima na guvno (mjesto gdje se sa konjima vrše žito). E onda bi se sine to žito vrhlo po nekoliko dana, ljudima bi udarala krv na nos, ali niko nije htio da prekine post. Dedo bi naš, ala mu lijepo rahmtelje, reci:“Ako se insan „omrsi“, bez razloga, veliki je asija (griješnik) a efdalnije (bolje) je se strpiti malo.“

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *