Press "Enter" to skip to content

Erdogan nadmudrio Putina

Ko profitira od Turskog toka? Turska, Bugarska i Srbija. A ko gubi? Rusija. Putin nije dobio ono što je želio, a Gazprom je bespotrebno potrošio previše novca, procjenjuje urednik u redakciji DW na ruskom Andrej Gurkov.

Uz orijentalnu pompu, Recep Tayyip Erdogan i Vladimir Putin su u srijedu proslavili puštanje u pogon gasovoda Turski tok. Za turskog predsjednika bila je to igra na domaćem terenu i on je imao sve razloge da uživa u hvalospjevima. Erdogan je, naime, dobio ono što je želio.

Dobio je potpuno novi gasovod koji, preko Crnog mora, direktno iz Rusije, gasom snabdijeva razvijeni, evropski dio Turske zapadno od Bosfora. I sve to po mnogo nižim cijenama nego do sada. Taj dio zemlje je, naime, ruski gas do sada dobijao preko Ukrajine, Moldavije, Rumunije i Bugarske. Tranzitnih taksi sada nema, a nema ni tranzitnih rizika.

Neuspjeh geopolitičkog plana Vladimira Putina

Za razliku od svog domaćina, ruskom predsjedniku je geopolitička igra išla loše, pa je na svečanosti u Istanbulu morao da odglumi zadovoljstvo. Vladimir Putin, koji donosi strateške odluke za poludržavni koncern Gazprom, nigdje nije dobio ono što je želio.

Stvarni značaj Turskog toka za Kremlj je u tome što taj gasovod, zajedno sa Sjevernim tokom 2 koji ide u Njemačku, Ukrajini oduzima tranzit gasa ka Evropskoj uniji. To je trebalo da bude kazna za susjednu zemlju koja ne kreće ka Rusiji, već ka Evropi.

Zbog toga su ta dva gasovoda građena istovremeno. I zbog toga je trebalo da oba budu u pogonu do kraja prošle godine, tačno u vrijeme kada je isticao desetogodišnji rusko-ukrajinski ugovor o gasu. Taj plan, međutim, nije uspio iz nekoliko razloga, između ostalog i zbog nedavno uvedenih američkih sankcija koje su u decembru zaustavile izgradnju gotovo završenog Sjevernog toka 2.

Da bi mogao da nastavi sa snabdijevanjem EU kao najvažnijeg tržišta, Gazprom je morao da krajem decembra zaključi novi tranzitni ugovor sa Ukrajinom, da za to na pet godina rezerviše značajne transportne kapacitete, da pristane na povećanje tranzitne takse i da, povrh svega, plati stari dug od gotovo tri milijarde američkih dolara.

Fatalno po profit

Sve to je pokvarilo Putinov geostrateški plan. Pored toga, još jednom se postavilo pitanje smisla odnosno besmisla Turskog toka. Da li je Gazpromu i Rusiji u novonastaloj situaciji taj gasovod zaista potreban, posebno ovakav, prepolovljen?

Jer, prvobitni plan je bio da se on sastoji od četiri paralelne cijevi. Prije nešto više od pet godina taj projekat se zvao Južni tok. Tom trasom je gas iz Rusije trebalo da, preko Crnog mora, bude dopreman u Bugarsku, dakle direktno u Evropsku uniju. Ali dogovori postignuti sa Sofijom nisu bili u skladu sa pravilima EU, bilo je pritisaka iz Brisela i Vašingtona.

Umjesto da pregovara i traži rješenja, Vladimir Putin je po kratkom postupku obustavio projekat i onda, u decembru 2014, nakon sastanka sa Erdoganom u Ankari, najavio da će četiri cijevi biti preusmjerene u Tursku i da će se Evropa ubuduće snabdijevati odatle.

Ubrzo nakon toga, Erdogan je odustao od četiri cijevi, važan mu je bio samo onaj krak prema zapadnoj Turskoj. Na kraju je postignut dogovor o samo dvije cijevi. Prepolovljeni kapacitet najvjerovatnije predstavlja smrtni udarac za isplativost Turskog toka, projekta čije troškove ruska strana zvanično procjenjuje na ogromnih sedam milijardi dolara.

Kako sprovesti gas do EU?

Pri tom u tu sumu nije uračunat novac koji je Gazprom bukvalno zakopao u pijesak, jer su dvije cijevi dugačke više hiljada kilometara morale da budu položene od Sibira do ruske obale Crnog mora kako bi se napunile četiri prvobitno dogovorene cijevi Južnog toka. Jedna od tih cijevi se dakle pokazala kao kompletno beskorisna.

Da bi se kompletno sračunali troškovi Turskog toka, moraju se uzeti u obzir i ogromne naknade za otkazivanje ugovora sa već rezervisanim specijalnim brodovima za polaganje cijevi Južnog toka na veliku dubinu.

Ukratko, Gazprom je potrošio preveliku količinu novca, a dobio je samo jedan od prvobitno planirana tri pravca ka Evropskoj uniji. Pa čak ni taj jedan nije u potpunosti operativan – što je činjenica koja se lako mogla previdjeti tokom svečanosti u Istanbulu: izgradnja infrastrukture na turskom tlu jeste okončana, ali EU i dalje nema gasovod koji bi bio dovoljno veliki da prihvati i transportuje isporuke iz druge cijevi Turskog toka.

Bugarska i Srbija – veliki dobitnici

Do toga je došlo prije svega zato što se Gazprom, prema uputstvima iz Kremlja, predugo nadao da će izgradnjom gasovoda kroz Grčku ka Italiji isključiti iz igre Bugarsku kao tranzitnu zemlju. Trebalo je da slovenska braća budu kažnjena zbog nepopustljivosti kada se dogovarala izgradnja Južnog toka.

Moskva se tek 2018. suočila sa stvarnošću i prihvatila da je sjeverozapadni susjed Turske ipak najlogičniji partner u projektu.

Bugarska je uz Tursku jedan od najvećih dobitnika u ruskom projektu Turski tok. U toj siromašnoj i strukturno nerazvijenoj zemlji EU, gasovod će biti izgrađen do kraja ove godine. Kroz njega će najveći dio gasa iz drugog kraka, preko Srbije (još jedan veliki dobitnik projekta), stizati do Mađarske i Slovačke, sve do austrijskog gasnog čvorišta Baumgarten. Sjeverna Makedonija i Grčka snabdijevaće se cjevovodima iz Bugarske.

Za sve te pravce Sofija će imati pravo da naplaćuje odgovarajuće tranzitne takse. Državna kompanija za distribuciju gasa Bulgargaz dogovorila je sa Gazpromom povoljan ugovor o naknadama za prijenos do 2030. godine i može da bude zadovoljna budućim dodatnim prihodom od više desetina miliona eura.

Bugarsko ministarstvo energetike pretpostavlja da bi već u prvom kvartalu cijena gasa u zemlji mogla da se smanji za pet procenata. S druge strane, ruski potrošači ne mogu da očekuju niže cijena zbog Turskog toka.

Autor: Deutsche Welle

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *