(FOTO) Vratili se iz Amerike i u Bihaću napravili ogromnu plantažu aronije

Emin Tatarević i njegovi sinovi Mirza i Meša, nakon skoro dvije decenije provedene u Americi, vratili su se u Bosnu i Hercegovinu prije četiri godine. Američka prostranstva i sigurne poslove zamijenili su krajiškim…

Emin Tatarević i njegovi sinovi Mirza i Meša, nakon skoro dvije decenije provedene u Americi, vratili su se u Bosnu i Hercegovinu prije četiri godine.

Američka prostranstva i sigurne poslove zamijenili su krajiškim brežuljcima gdje su se počeli baviti poljoprivredom i osnovali Poljoprivrednu zadrugu Tatarevich & sons Bihać. Danas su vlasnici najveće plantaže aronije gdje na devet hektara imaju 22.000 sadnica u bihaćkom naselju Mala Gata.

Poljoprivreda ili turizam

O tome kako je sve počelo, te šta je presudilo da se nakon dvije decenije provedene u Americi vrate u BiH, za portal Akta.ba priča Emin Tatarević, vlasnik zadruge i farme.

– Godine 2012. ja i moja, sada već rahmetli, supruga smo se vratili nakon 20 godina boravka u inozemstvu. Supruga je bila ozbiljno bolesna, te je poželjela svoje preostale dane provesti u domovini. Po povratku sam dugo vremena razmišljao šta da radim, čime da se bavim jer sam po prirodi vrlo aktivan, ne volim pasivnost, nisam inertan. Realnim mi se činilo okušati se u poljoprivredi ili turizmu, budući da je supruga bila protiv bilo kakve kafane, kafića i restorana. Tako sam se odlučio za voćarstvo, tačnije za jednu u to doba novu i malo poznatu kulturu tj. aroniju – priča Tatarević.

Ubrzo su kupili zemljište, te su počeli sa kultivisanjem i uređivanjem pristupnog puta od oko 1,5 km. Iste godine su napravili prvu, drvenu baraku za alat i agromehanizaciju, ali i da se mogu skloniti od kiše, a ukupna ulaganja do sada iznose 640.000 KM.

U decembru 2012. posadili su prvih 8.000 sadnica, naredne godine posađeno je 6.000, a 2014. još 6.000 i to je ukupno 22.000 sadnica na oko 9 ha. Pored aronije, imaju zasađeno 1.500 grmova crne ribizle i kao ogledne parcele 170 grmova Haskapa (japanske borovnice), zatim 55 stabala višnje, te 110 žbunova lješnjaka. Mlađi sin ima dva plastenika u kojima gaji povrće i 3,5 dunuma slatkog feferona.

Prošle godine su imali prvi komercijalni rod od 17,5 tona aronije i proizveli deset hiljada litara čistog matičnog soka, hiljadu kilograma džema, a uskoro će imati i prvo sirće koje je odležalo tri godine. Ove godine očekuju prinos i do 50 tona aronije.

– Nažalost, pošto nemamo kome prodati, obrat ćemo oko 20-ak tona, koliko možemo preraditi, a ostalo će ostati neobrano – kaže Tatarević.

Nezadovoljni prodajom

Ističe da tržište nije prepoznalo beneficije konzumiranja aronije i prerađevina od aronije tako da trgovci ne pokazuju interes za bilo kakav otkup.

– Mi od aronije radimo hladno presani sok, džem, čaj, sirće, a ove godine ćemo raditi kombinaciju soka od jabuke i aronije (75% jabuka i 25% aronija, familijarno pakovanje 5 litara), zatim sok od šljive i aronije, te džem od crne ribizle aronije – dodaje on.

Ipak, i pored raznolike ponude proizvoda, sa prodajom nisu zadovoljni.

– Prodaja nam je sad za sada najtanji dio, teško ulazimo u apoteke i dućane zdrave hrane, ali se nadamo boljem nakon promjene ambalaže koja će biti praktičnija, ljepša i ekološka – navodi Tatarević.

Inozemno tržište

Pored toga, pokušavaju i prodor na inozemno tržište, ali su od 55 tona ovogodišnjeg roda uspjeli plasirati samo 1.620 kg u Skandinaviju. Ipak, nadaju se da će u budućnosti imati više prilika.

Inače, organizirani su kao zadruga sa akcentom na familijarni odnos. Stariji sin Mirza bavi se nabavom i prodajom, snaha je administrator i prodavac na sajmovima, mlađi sin Meša je upravitelj farme, dok on koordinira sa njima i donosi odluke kada se oni ne mogu složiti oko nekog problema. Na farmi u zimskom periodu pored njih radi još najmanje jedno, a u sezoni zapošljavanju i do 15 ljudi.

Kako kaže, najtužnije je što do sada nisu naišli na razumijevanje lokalne zajednice, a ni ministarstava, te još uvijek nastoje riješiti infrastrukturu. Na farmi nemaju struju, a ni vodu koju inače za sve potrebe dovlače sa udaljenosti od 6,5 km, a ljeti za sušnih mjeseci imaju potrebu za dnevnim navodnjavanjem oko 80 kubnih metara.

– Osim nekoliko verbalnih obećanja, niko, ama baš niko nije pokazao interes da nam pomogne oko stvari koje ne možemo sami. Borimo se sa svim problemima sami i nikad nećemo odustati. Naša farma će biti iz godine u godinu sve bolje uređenija i ljepša, a samim tim i sve poželjnija za živjeti i raditi na njoj. Svjesni smo šta sve stoji ispred i protiv nas, ali sa vjerom u bolje sutra, nadamo se dobrom. Mi smo davno izašli iz stereotipa, jer smo optimisti – zaključuje on.

Izvor. avaz.ba

Iznesite svoje mišljenje

Komentara