Press "Enter" to skip to content

Humanost ruši sve granice: Dževad pokazao veliko srce i bolesnom rođaku donirao bubreg bez puno razmišljanja

Biti human može svako, a svoju humanost Dževad Ponjević, novinar, dokazao je donirajući svoj bubreg bolesnom rođaku.
Naše malo, nekome će značiti puno, a možda i spasi nečiji život, misao je kojom se Dževad vodio na svome putu da postane donor organa. Ta iskustva pretočio je u novinski članak za koji je dobio prestižnu novinarsku nagradu „Emin Huskić“.

Na nagovor kolega napisao sam autobiografsku priču. Iako u fazi oporavka, smogao sam snage da prikažem jednogodišnju borbu sa vremenom koje je curilo, sa zdravstvenim sistemom u Bosni i Hercegovini i Njemačkoj. Svaka napisana riječ natopljena je suzama radosnicama jer je naša minhenska priča sretno završila. Želio sam upoznati javnost u BiH sa kojim se sve problemima suočavaju pacijenti koji idu na dijalizu i njihove porodice, pružiti im nadu da će se jednog dana njihova imena naći u pozitivnoj priči. Ova novinska priča je objavljena u Unsko-sanskim novinama Krajina, a drago mi je da su moje kolege prepoznale trud i rad i priču ocijenile najboljom – sa oduševljenjem govori Ponjević.

Svoju priču Dževad počinje odlaskom na pretrage u Njemačku, u bolnicu u Minhenu, gdje nakon pređenih gotovo 10.000 kilometara, odrađenih pretraga, iskušenja sa koronom i odgađanja operativnog zahvata, konačno obavlja operaciju koja biva uspješna i svome rođaku i prijatelju Ademu Aleševiću poklanja ono najvrijednije – dio svoga tijela kao znak vječne ljubavi koja će nakon ovoga sijati još jače.

Ovo nije prvobitno neki čin humanosti, žrtve, dokazivanja ljubavi… ili možda jeste zbog toga što u današnjem vremenu živimo kada toga nedostaje. Nisam ništa izgubio, nego sam dobio još više ljubavi, snage i vjere u životu. Drago mi je da je naša priča probudila kod ljudi uspavanu humanost jer biti human može biti svako i to svaki dan jer pomažući drugima na bilo koji način sebe činimo sretnim i ispunjenim, i na taj način vraćamo ljudima osmijeh na lice i nadu u dobrotu i dobre ljude. Donijeti odluku da rođaku Ademu dam bubreg nije bilo teško – uz osmjeh na licu kaže Ponjević, prenosi Bosnainfo.

Djeca su brata i sestre koji su se najviše voljeli i posjećivali, tako da su tu svoju ljubav i dobrotu prenijeli i na Dževada i Adema. Često su se družili od ranog djetinjstva, ali i kroz mladost. Alešević je od 2017. godine u Njemačkoj sa porodicom, a Ponjević je ostao u Bosni i Hercegovini. U stalnom su kontaktu bez obzira na daljinu koja ih je još više povezala.

Znao sam za njegove višegodišnje zdravstvene probleme. Čak sam razmišljao da mu dam bubreg kad je situacija zahtijevala prvi put transplantaciju. Znao sam šta znači biti pacijent koji ide na dijalizu, sa kojim se sve zdravstvenim i socijalnim problemima suočava. Ipak, nije klonuo duhom, bio je jako hrabar, nije se predavao, nije nikad pokazao da ga nešto boli i da mu je nešto teško, bio je borac. Zapravo, on je pomogao jer kad bi se ja našao i bio u nekoj teškoj situaciji, misleći da za nju nema rješenje, sjetio sam se svog rođaka i da je zdravlje nas i naših najmilijih najbitnije – priča Ponjević.

Alešević ne krije emocije kada je humani gest njegovog rođaka i prijatelja Dževada u pitanju. Za njega je to podvig veći od svakog drugog i čin koji duboko unutar njega pobuđuje onu istinsku, ljudsku ljubav čovjeka prema čovjeku.

Nisam bio iznenađen njegovim činom jer svi koji ga poznaju, znaju da je osoba koja je spremna pomoći. To mi je dalo nova krila i otvorilo neke nove poglede. Znao sam šta me čeka nakon transplantacije i da ide novi život. Pretrage su išle onako kako treba da idu. Međutim, bio sam pozitivan na koronu i morao sam neko vrijeme provesti u karantinu, a nakon toga je urađen operativni zahvat – priča Alešević.

Produžio mu život

Prva transplantacija urađena je u Tuzli januara 2007. godine kada je Ademov donor bila njegova sestra Šefika. Međutim, problemi s bubregom su se iznova pojavili 2020. godine. U januaru 2022. godine bubrežna funkcija je zakazala te je morao ponovo ići na dijalizu.

Bubrežna funkcija je znatno oslabila i krenuo sam na redovne i česte kontrole kod nefrologa. Sam odlazak u bolnicu jednom sedmično me je iscrpio i trajalo je sve do 2020. godine do juna, kada su nalazi bili sve lošiji. Tada mi je nefrolog saopštio da se trebam pripremati za dijalizu i da ću morati uraditi jedan operativni zahvat – spajanje arterije i vene. Bio sam već iscrpljen, planirao sam godišnji odmor sa porodicom u augustu i zamolio ljekara da odgodimo operaciju i uradimo je poslije godišnjeg – prepričava Alešević.

Proces Dževadovih priprema trajao je skoro godinu dana, urađeno je desetine pregleda i pretraga, pet odlazaka u Njemačku, da bi 28. septembra 2022. godine konačno urađena transplantacija – za Adema Aleševića druga. Poslije sestre, bubreg mu je poklonio njegov rođak Dževad.

Sve je, hvala Bogu, prošlo u najboljem redu, a bubreg mu je savršeno odgovarao i sada normalno funkcioniše kao da je njegov. Ja se takođe osjećam dobro, nakon rehabilitacije u Njemačkoj i nakon dva mjeseca od operacije, vratio sam se u BiH, na posao i svojim svakodnevnim obavezama i aktivnostima. Naravno da bih to ponovo učinio bez razmišljanja. Nisam samo spasio i produžio nekome život, već sam oko nas mnogo ljudi učinio sretnim, posebno našu rodbinu, prijatelje i radne kolege koji su nam svo ovo vrijeme bili stalna podrška – ponosno ističe Ponjević.

Dževad Ponjević je rođen u Bužimu. Jedno vrijeme radio je kao profesor bosanskoga jezika u školi, a ljubav prema novinarstvu dovela ga je na Radio Unsko-sanskog kantona gdje kao novinar radi pet godina. Prije toga bio je saradnik mnogih pisanih medija u Bosni i Hercegovini, a brzo se snašao i u ovoj vrsti novinarstva.

Radeći prilog na temu doniranja organa, Ponjevića je dodatno motivisala izjava Tomislava Žuljevića, predsjednika Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika u Federaciji BiH, koji je tom prilikom rekao da na presađivanje organa u BiH čeka gotovo 300 pacijenata, te da su oboljeli i pacijenti ogorčeni, a bilo je i suicidnih situacija, te onih gdje pacijenti, pored živih donora, umiru čekajući transplantaciju.

Medicinari iz BiH

Bilo je teških trenutaka kada si sam u bolesničkom krevetu – minut k’o sat, sat k’o godina. Slušam radio preko interneta, čuje se pjesma “Da sam ptica i da imam krila”… zatvorim oči i duša se vinu nebu pod oblake. Svakodnevno vezu sa domovinom održao sam zahvaljujući mojim dragim radnim kolegama, rodbinom i prijateljima iz BiH i van nje, koji su mi se često javljali – prisjeća se Ponjević.

Nakon nekoliko neprospavanih noći poslije transplantacije, više nije bio prikovan za krevet.

Dok gledam kroz prozor minhensku jesen, u mojoj Krajini mirišu pečeni kesteni i zrelo voće. Utjehu sam pronašao u knjizi jednog dobrog prijatelja koju nisam stigao pročitati. Osjećaj samoće odmah je nestao. Boravak u Minhenu u jednoj od najvećih njemačkih klinika bio je više nego ugodan, dijelom i iz razloga što u njoj radi mnogo medicinskog osoblja iz BiH, ali i regiona. Lijepo je bilo vidjeti njihovu profesionalnost i spremnost da pomognu u svakom trenutku – ushićeno je Ponjević podijelio svoje iskustvo.

I iza Aleševića je veliko životno iskustvo. Tim prije jer su u njegovim nogama dvije osvojene utakmice u kojima se bukvalno borio za život. Sada ih obojicu čeka normalan život i ljepša budućnost. Aleševića porodični život, Ponjevića nastavak više nego odlične novinarske karijere na kantonalnom radiju, gdje je takođe mnogo toga darovao – od osmijeha, raspolože.

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *