Press "Enter" to skip to content

IZGUBLJENA BOSNA I HERCEGOVINA: “SVE NAS JE VIŠE VANI NEGO KOD KUĆE”

Opet ti stranci. Malo, malo pa nam pokazuju u kakvom vremenu i kakvoj Bosni i Hercegovini živimo. Suhim jezikom statistike (pogledajte grafikon koji prilažem uz tekst) naglašavaju vrhunski rezultat Jedne i jedine na još jednoj svjetskoj top listi.

Da nije te Gvajane, bili bismo šampioni. Ovako moramo se zadovoljiti zasluženim drugim mjestom. Biti ponosni da smo na cijelom planetu odmah iza prvog po broju iseljenih, po procentu koji kazuje da je gotovo pola BiH nestalo po svjetskim meridijanima i paralelama.

Piše: Pavle Pavlović

I sve to u decenijama kada se stari i novi članovi predsjedničkog trijumvirata zaklinju da će služiti za dobrobit domovine koju priznaju sa figom u džepu. Gledali smo ovih dana još jednu predstavu svečane zakletve novih stanara one palate u Titovoj ulici. I siguran sam da ćemo i poslije njihove četiri godine grijanja udobnih predsjedničkih fotelja, što će donijeti, siguran sam, bolje procente za onu tabelu o kojoj vam govorim, Bosna i Hercegovina biti još iseljenija i da ćemo, možda, preoteti Gvajani mjesto na vrhu liste.

Dakle, ako je Bosne i Hercegovine sve više vani nego kod kuće, onda ne bi trebalo da bude ovako kako iznosim u slijedećim redovima.

Iskustva iz desetljeća emigranstkog života kazuju mi da se naši ambasadori i konzuli najbolje snalaze u ugostiteljskim objektima, crkvama i džamijama. Te “terene”, kao naglo probuđeni vjernici i nacionalisti, najbolje poznaju

To koliko nam Jedna i jedina ima diplomata po svijetu važno je samo ministarstvu još nesmijenjene Bisere Turković. Za nas u dijaspori, u iseljenoj Bosni i Hercegovini, postaje sve beznačajnije. Veze sa maticom, kako godine prolaze, polagano kopne i nove generacije pričaće o zemlji tamo daleko, kao nekada američki Italijani i Irci o svojim postojbinama. Na novim maternjim jezicima, natucajući tek po neku riječ iz čudnog jezika domovine očeva njihovih očeva.

Iskustva iz desetljeća emigranstkog života kazuju mi da se naši ambasadori i konzuli najbolje snalaze u ugostiteljskim objektima, crkvama i džamijama. Te “terene”, kao naglo probuđeni vjernici i nacionalisti, najbolje poznaju. Očito je to posebno dok, kobajagi, uzvišeno slave ili ponosno ignoriraju Dan državnosti BiH.

Jalovi javni rad za dobrobit zemlje koju predstavljaju podređuju plemenskim okupljanjima i ispunjavanju zadataka svojih svetih partija što su ih i poslale da po dunjaluku ganjaju devize i karijere. Ne zanima ih šta o njihovoj učinkovitosti misle u Evropskoj uniji ili u Ujedinjenim nacijama, čak, ni u Ministarstvu inostranih poslova BiH, nego kako ih ocjenjuju stranački šefovi. Jer, znaju dobro da nisu vani zato što su vrsni poznavaoci svjetske politike i ekonomije, čast izuzecima, nego što su podobni Srbi, Bošnjaci i Hrvati.

Nađe se tu i koji iz reda “Ostalih”, uglavnom ako je simpatičan nekom od narodnih poglavica. Evo, recimo, pitam se da li bi danas ponovo slali Jakoba Fincija u ambasadore nakon svih belaja što im je donio tužbom Evropskom sudu u Strasbourgu? Svojedobno im je, čini se, više bio simpatičan, nego što se razmišljalo o njegovoj, neospornoj, stručnosti.

Članovi našeg uzvišenog Cor diplomatic establišmenta su, zapravo, kao i država Bosna i Hercegovina. Podijeljeni, međusobno nepovjerljivi, vješti u podmetanju, baš kao da su u skupštinskim prostorima na Marijin Dvoru. Zabavljeni sami sobom, uglavnom, nemaju vremena da se još bave dijasporom. Da budu, kao u svakoj normalnoj zemlji spona između matice i iseljeništva piše Depo.

Skoro dva miliona ljudi sve manje će, iz ljeta u ljeto, pohoditi prostore zavičaja. I kada, gotovo, pola BiH počne zaboravljati gdje joj je bio dom, onda nam neće trebati ni ambasade, ni konzulati

Ako tako ambasade i konzulati nastave, domovina nam neće gubiti samo milionske poticaje iz EU, nego će uskoro presušiti i najvažniji dotok deviza koje spašavaju stotine hiljada imena sa posljednjeg popisa u kojem je najvažnije bilo koje ste nacije i vjere, a ne da ste čovjek. Kojeg od gladi i hladne predstojeće zime spasava materijalna podrška ili pomoć rođaka iz dijaspore, a ne državne institucije.

Nestankom i virtualnih spomenara, kao što su bili Dovla.net legendarnog sportskog radnika Vlade Kaluza, Vilsonovo.net sa nezaboravnim Hasanom Pašovićem, ili Blog Mirza Hasanefendic, gašenjem tih posljednjih veza, nastaje izgubljena Bosna i Hercegovina, Atlantida političkih gluposti i promašaja.

Skoro dva miliona ljudi sve manje će, iz ljeta u ljeto, pohoditi prostore zavičaja. I kada, gotovo, pola BiH počne zaboravljati gdje joj je bio dom, onda nam neće trebati ni ambasade, ni konzulati. Osim, samo njima, diplomatama. Valja se badža provozati po vilajetu i uz to maznuti dobru, najčešće, nezasluženu pinku.

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *