KADA DOĐETE U SITUACIJU DA U MEZAR SPUŠTATE SVOJU DJECU, UMIRETE I VI: PRIČA MAJKE MIRSADE OPISUJE NAJVEĆU BOL KOJU ČOVJEK MOŽE OSJETITI

Ono što je ona preživjela, rijetko bi neko mogao podnijeti.

Međutim, na njenom licu nema suza. Kaže da su je nedaće koje su je zadesile u životu ojačale kako bi mogla pomoći drugima, onima koji su kao i ona preživjeli.

• Nisam zaboravila šta se desilo, ali pogled je uvijek okrenut naprijed. Mnogo puta u životu me ponos koštao. Za moj život mogli bi se pisati romani, ali takva sam osoba, idem naprijed koliko god da me košta – kaže Mirsada.

Othranila je sina i unučad. Sin je preživio rat u Srebrenici, a kćerka je rođena nakon pada Srebrenice.

Kaže da se ni jednog momenta nije dvoumila da li da svjedoči u Hagu.

• Kada bi vam rekla da sam dvije godine nakon pada Srebrenice provela plačući. Jednom je neki glas u meni progovorio i rekao da ustanem i da to ništa ne vrijedi. Tako ne mogu pomoći ni sebi ni drugima. Imam djecu koju mi je dragi Bog ostavio, da ih odškolujem i izvedem “na selamet”. Odlučila sam pomoći i sebi i njima, i svima koji su dali živote za BiH. Na prve ponude da svjedočim sam pristala na to. Mislim da je moje svjedočenje, kao i svih ostalih, doprinjelo da se dokaže šta se desilo u BiH, mom gradu, Podrinju, Srebrenici, stotinama hiljada nedužnih ljudi koji su protjerani sa ognjišta, ubijani neovisno da li su bili djeca ili starci. Uništene su tri generacije ljudi. Takav primjer imam u svojoj porodici.

Smatra da je šteta prešutjeti tako nešto, a ponosna je ako su njena svjedočenja doprinjela da se osude svi oni koji su osuđeni na doživotne zatvore.

• I tada sam zamjerila svakome ko nešto zna i može, a neće da kaže. Bosna je naša druga mati, i mi nemamo druge države. Nikada nisam ni pomislila da napustim BiH. Ipak smatram da patrioti i pošteni ljudi treba da budu čuvari naše države – govori.

U emisiji “Naši ljudi” priča da je od djetinjstva imala težak život. I kad ženska djeca toliko nisu išla u školu, ona se izborila i završila srednju ekonomsku školu u Zvorniku. Radila je i sama zarađivala. Bila je čak i kućna pomoćnica kako bi sebi zaradila i pomogla ocu.

1992. godine je radila u rudniku olova i cinka. Tu je i upoznala supruga. Radili su u istoj kancelariji.

• To je bila ljubav na prvi pogled i tako je ostalo do zadnjeg dana. Imala sam dva sina sa njim, on je imao i djecu iz prvog braka, sina kojeg smo odhranili jer mu je majka umrla. Imali smo sretan život. Kada smo sve postigli, djeca pošla u školu, došla je nesretna 1992. Kada smo imali i kuću i auto, ostalo je da radimo i školujemo djecu. Radili smo pošteno i kući, na poljoprivredi. Bili smo sretna porodica do 1992 – kaže.

Prisjeća se da su u maju te godine zadnji put bili u svojoj kući. Tada su izašli i odlučili krenuti prema šumi. Ni sami nisu znali gdje idu.

15-20 dana smo lutali po šumama. Krenuli smo prema Srebrenici. Kada smo stigli, to je bio jedan od najtežih dana u mom životu. Srebrenica je ličila samo na veliku paljevinu, osjetio se smrad izgorjelih kuća, mogli ste sresti samo pokojeg psa lutalicu. Kada smo vidjeli gdje smo došli i gdje sam dovela djecu, vidjela sam da nemamo izbora i izlaza, da smo stigli u začarani krug iz kojeg nemamo gdje dalje – priča.
Kaže da i sada ide u Srebrenicu. Kuću je renovirala koliko je mogla. Tamo su ukopane kosti njenih najmilijih, djece i supruga, ali i brojnih drugih članova porodice.

U Srebrenici je tolika bol, teret i pritisak. Ja u svoju kuću gledam kao u Memorijalni centar, kao spomenik nečega što sam prošla, gdje smo živjeli ja i moja djeca, suprug. To je kao film mog života, tu je meni život stao. Kada sam došla u situaciju da u mezar spuštate svoju djecu, umirete i vi. Nemate više ni nade, ni snage. Vi ste samo tu mehanički – govori Mirsada.

(Nermina Hasić)