KOJI JE GRIJEH NAJVEĆI ?

Prenosi Ibn Mesud r.a. da je rekao Poslaniku s.a.v.s.:

“O Allahov Poslaniče! Koji je grijeh najveći?” Reče: “Da Allahu pripišeš druga, a On te je stvorio!” Rekoh: “Zatim, koji?” Reče: “Da ubiješ svoje dijete, bojeći se da se hrani sa tobom!” Rekoh: “Zatim, koji?” Reče: “Da učiniš blud sa suprugom svoga komšije!” (Buharija)

U citiranom hadisu Ibn Mes’ud pita Poslanika s.a.v.s. o najvećim grijesima, kako bi ih se on i ashabi, bez imalo razmišljanja klonuli, kao i dobre generacije muslimana koje dolaze poslije njih. Zabilježeno je da su ashabi pitali Poslanika s.a.v.s. o dobru, kako bi ga slijedili i zlu, kako bi ga se klonuli, te je s’ toga poznavanje velikih grijeha obaveza svakog muslimana i muslimanke, a Gospodar svjetova je obećao Svoju Milost i spas na budućem svijetu, za sve one koji se klonu velikih grijeha. Allah dž.š. će iz Svoje milosti oprostiti male grijehe, kao što stoji u 31. ajetu Sure En-Nisa’:

«Ako se budete klonili velikih grijeha, koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvešćemo vas u divno mjesto.» (Suretun-Nisa’:31)

A u 31. i 32. ajetu Sure En-Nedžm, stoji:

«Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji – da bi, prema onome kako su radili, kaznio one koji rade zlo, a najljepšom nagradom nagradio one koji čine dobro,»(31) «one koji se klone velikih grijeha i naročito razvrata, a one bezazlene On će oprostiti jer Gospodar tvoj, zaista, mnogo prašta, – On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje i otkad ste bili zameci u utrobama majki vaših; zato se ne hvališite bezgriješnošću svojom – On dobro zna onoga koji se grijeha kloni.»(32) (Suretun-Nedžm: 31-32)

U citiranim ajetima Allah dž.š. oglašava da će oni koji čine dobro (ihsan) i oni koji vjeruju, ako se budu klonuli velikih grijeha, koje je Allah zabranio, imati oprost malih grijeha, od Uzvišenog Gospodara, pa je «lemem» protumačen kao ono što mu’min učini nehotice od grijeha, u svom svakodnevnom životu. Takvi grijesi će biti oprošteni. U mnogim hadisima stoji da se mali grijesi praštaju od džume do džume i od ramazana do ramazana, ako se otklone veliki grijesi. Sve ovo je dokaz da se veliki grijesi posebno tretiraju. Mali grijesi se praštaju, ako se ne čine veliki grijesi, kao što se mali grijesi brišu i namazom, postom i činjenjem dobrih djela, pogotovo ako se dobra djela čine redovno.

Za velike grijehe postoji poseban obračun i za njih je nužna iskrena tevba. Zbog toga su ashabi pitali Poslanika s.a.v.s. o velikim grijesima, pa je na prvo mjesto stavljen širk:

“Da Allahu pripišeš druga, a On te je stvorio!”

“Niddun”, znači: sličan ili isti, a nema sumnje da nema niko sličan Gospodaru svjetova. Niko ne može da kaže: Imaju dva ista gospodara, koji posjeduju ista svojstva. Medžusije su vjerovale da imaju dva gospodara: jedan za dobro, a drugi za zlo. Između njih po mišljenju medžusija, postoji stalna borba. Neki ljudi su otišli još dalje, pa smatraju da ima stvorenja, kojima treba robovati, kao što se robuje Gospodaru svjetova. Zbog toga, Allah dž.š. poziva ljude da samo Njemu robuju, pa u 21. i 22. ajetu Sure El-Bekare stoji:

«O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, koji je stvorio vas i one prije vas, da biste se kazne sačuvali;»(21) “Koji vam je Zemlju učinio posteljom, a nebo zdanjem; koji s’ neba spušta kišu i čini da s’ njom rastu plodovi, hrana za vas. Zato ne činite svjesno druge Allahu ravnim!”(22) (Suretu-l-Bekare: 21-22)

Muhammed ibn Ishak, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn-Abbasa: “O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome…”, je govor upućen objema grupama i nevjernicima i licemjerima. To znači: “Vjerujte samo u vašeg Jedinog Gospodara, Koji je stvorio vas kao i one prije.”

Ovaj ajet Allah, dž.š., započinje objašnjenjem Svoje Jednoće, budući da On daruje blagodati Svojim robovima time što ih izvodi iz ništavila u postojanje; On im je darovao vidljive i nevidljive blagodati time što im je “Zemlju učinio posteljom”, odnosno bešikom, koja je poput postelje postavljena i utvrđena planinama uzdignutim, a “Nebo zdanjem učinio”, koje predstavlja krov. “Zato ne činite svjesno druge Allahu ravnim”, tj. ne pridružujte Mu nikoga ko ne može ni koristiti, ni štetiti, kao Njemu ravna, jer ste svjesni da nema drugoga gospodara koji će vas opskrbiti osim Njega.

U vezi sa riječima Allaha, dž.š.: “Allahu ne činite nikoga ravnim!” navodi se da je Ibn-Abbas rekao: – Izraz “ravnopravni, partneri, suparnici” predstavlja izraz širka skrivenijeg od hoda mrava po crnom kamenu u tamnoj noći.” To se čini kada se kaže: “Allaha mi i života mi moga i tvoga”, ili “Da nije ovog psa, došli bi nam lopovi”, ili kada čovjek kaže: “Što Allah i ti hoćete!” ili “Da nije Allaha i tog i tog”, i sl.. Sve je to širk.

U hadisu stoji: “Neki čovjek je rekao Allahovom Poslaniku: “Što ste Allah i ti htjeli!”, pa mu je Muhammed s.a.v.s. rekao: “Hoćeš li da me Allahu rav-nim učiniš?”

“…a vi to znate”, tj. vi znate da vam nema drugoga gospodara koji vas opskrbljuje do Allaha Uzvišenoga. Ovaj ajet ukazuje na ibadet samo Allahu dž.š., Kome nema ravna.

Zabilježeno je da je nekom beduinu (čovjeku iz pustinje) postavljeno pitanje: “Koji je dokaz postojanja Allaha, dž.š.?” On je odgovorio: “Subhanallah! Đubrivo deve upućuje na devu, a trag stopala upućuje na prolazak nekoga! Nebo je okićeno sazviježđima, Zemlja puna klanaca, a more valova! Zar to sve ne upućuje na postojanje Sveznajućeg i Onoga Koji je obaviješten o svemu!?”

Ibn Abbas smatra da je jedan od načina pripisivanja druga Allahu dž.š. da Allahovu dž.š. dobrotu i blagodati pripišeš nekome drugom mimo Njega, pa makar to bilo nešto na izgled zanemarljivo. Allah dž.š. ima pravo da se samo Njemu robuje, kao što stoji u slijedećoj predaji, koju prenosi Muaz ibn Džebel r.a.:

Prenosi Muaz ibn Džebel r.a. da mu je Poslanik s.a.v.s. rekao: «Muaze! Znaš li šta je pravo Allaha dž.š. u odnosu na robove?» Rekoh: «Allah i Njegov Poslanik, bolje znaju.» Reče: «Pravo Allaha dž.š. u odnosu na robove je da Njemu robuju i da Mu ne pripisuju druga.» (Muslim)

Robovanje Allahu dž.š. se provodi sa radnjama, koje se ne čine drugima mimo Njega, kao što su: ruku, sedžda, namaz, dova, klanje kurbana, post, strah i tako dalje. Potpuna ljubav i potpuni takvaluk, pripadaju samo Allahu dž.š.. Onaj ko robuje bilo kome ili bilo čemu, mimo Allah dž.š., on čini jednu vrstu širka. Druga vrsta uzimanja božanstava mimo Allaha dž.š. je i da se ogluše o Njegove propise, a samo Njemu pripada pravo da nešto zabrani ili naredi i da o tome ljudi više ne mogu imati vlastitog izbora. Zbog toga Poslanik s.a.v.s. kaže:

«Nema pokornosti robu, u grijehu prema Allahu!» (Ahmed)

Prema tome, muslimanu nije dozvoljeno da počini grijeh čuvajući hator čovjeka, ma ko on bio. Ovoga principa smo se dužni držati, a Allah dž.š. će nas povremeno stavljati u takve situacije, da ispita jačinu našega imana. Ne plašimo se kazati bilo kojem čovjeku koji griješi da nije u pravu i slobodno recimo onima koji nas nagovaraju na grijeh da to što od nas traže ne vrijedi ni koliko krilce komarca, jer je pravo Gospodara svjetova u odnosu na nas daleko preče.

Ko god uzme sebi za Gospodara nekoga mimo Allaha dž.š. i učini grijeh, pokoravajući se njemu mimo Allaha dž.š., čini jednu vrstu širka. Allah dž.š. neće oprostiti širk, a oprostiće sve druge grijehe, onima kojim a On hoće, što potvrđuje 116. ajet Sure En-Nisa’:

“Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće, ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan.» (Suretun-Nisa’: 116)

Citirani ajet je veliko ohrabrenje za ummet, ali u isto vrijeme ne smije biti razlogom da srljamo u grijehu, nadajući se da će nam Allah dž.š. oprostiti grijehe, jer ostaje onaj dio ajeta gdje Allah dž.š. kaže «oprostiće, kome hoće?», a niko od nas ne zna hoćemo li biti svrstani u tu kategoriju.

Svako ko svjesno čini grijeh, pokoravajući se stvorenju u odnosu na Allaha dž.š., je u očiglednoj zabludi. U tom smislu je 60. ajet Sure En-Nisa’:

«Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, pa ipak žele da im se pred šejtanom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede.» (Suretun-Nisa’: 60)

Nema sumnje da je pitanje određivanja propisa u Allahovim dž.š. rukama, što potvrđuju 49. i 50. ajet Sure El-Maide:

«I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici.»(49) «Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?»(50) (Suretu-l-Maide: 49-50)

Kod Allaha dž.š. se neće moći zauzimati, osim onaj kome On dozvoli. U dženet ne može uvesti niti iz dženeta izvesti, niti u džehennem smjestiti, niti od vatre zaštititi, osim Allah subhanehu ve teala. Niti jedan od ljudi, poslanika ili meleka ne može donijeti niti korist, niti štetu mimo Allaha dž.š..
Braćo i sestre! Čuvajmo se širka i ne dozvolimo da nas dunjalučka dobra zavaraju i odvrate od robovanja Allahu dž.š.! Braćo i sestre! Čuvajmo se širka i neprestano činimo tevbu za učinjene grijehe, jer je širk uistinu najveći grijeh!
Prelazimo sada na tumačenje drugog grijeha, a to je: ubijanje djece iz straha da se ne mogu hraniti…

“Da ubiješ svoje dijete, bojeći se da se hrani sa tobom!”

Ubistvo je bez sumnje jedan od velikih grijeha i u citiranom hadisu je smješten odmah poslije širka. To potvrđuje 32. ajet Sure El-Maide:

«Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao. A ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.» (Suretu-l-Maide: 32)

Ubijanje jednoga čovjeka je ravno ubijanju cijeloga čovječanstva.

Poslanik s.a.v.s. u hadisu citiranom na početku hutbe, spominje ubijanje vlastite djece, bojeći se za njihovu nafaku. To se smatra još većim grijehom, iz nekoliko razloga:

1) Jer je dijete nesposobno da se brani.

2) Bilo bi razumljivo da su roditelji milostivi prema svojoj djeci, pa kada se u takvom miljeu desi ubistvo, to je još teži grijeh.

3) Ubijeno dijete nema nikakva grijeha, što svjedoče 8. i 9. ajet Sure Et-Tekvir:

«i kada živa sahranjena djevojčica bude upitana»(8) «zbog kakve krivice je umorena,»(9) (Suretut-Tekvir:8-9)

Pod riječi: ‘el-mevudetu’ misli se na djevojčicu koju su u predislamskom periodu (džahilijetu) živu sahranjivali u zemlju, iz mržnje prema ženskoj djeci. Ovako živa sahranjena djevojčica na Sudnjem danu će biti upitana zbog kakvog je grijeha ubijena, da bi se priprijetilo njenom ubici. Ako će, dakle, biti pitan onaj kome je nanesena nepravda, kako li će biti pitan onaj ko je nasilje činio? Ibn-Abbas kaže da riječ ‘suilet’ znači da će tražiti da se kazni onaj ko je prolio njenu krv. Omer ibn El-Hattab u vezi riječima Uzvišenog: ‘…i kada živa sahranjena djevojčica bude upitana’, kaže: ‘Došao je Kajs ibn Asim kod Poslanik s.a.v.s. i rekao mu: “Allahov Poslaniče, u džahilijjetu sam sahranio osam živih djevojčica.’ Poslanik s.a.v.s. mu reče: ‘Oslobodi za svaku po jednog roba!’ On reče: ‘Allahov Poslaniče, ja sam vlasnik deva!’ Reče: ‘Onda, ako hoćeš, za svaku od njih pokloni po jednu devu!’

4) Roditelj se u ovom slučaju boji za nešto što nije u njegovoj ruci, a sav rizk dolazi od Allaha dž.š..

U 31. ajetu Sure Al-Isra’, Allah dž.š. kaže:

«Ne ubijajte djecu svoju od straha od neimaštine! I njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih doista veliki grijeh.» (Suretu-l-Isra’: 31)

Citirani ajet upućuje na to da je Allah dž.š. milostiviji prema Svojim robovima od roditelja prema svojoj djeci, jer zabranjuje ubijanje djece, kao što oporučuje roditeljima da budu pravedni prema djeci u mirazu (nasljedstvu), jer u predislamskom periodu (džahilijjetu) ženska djeca nisu imala na to pravo. Nerijetko su mušrici i ubijali svoju žensku djecu, kako im se ne bi povećao broj onih kojima je obavezan ostaviti dio svoje imovine. Allah dž.š. to zabranjuje, i kaže: ‘Ne ubijajte djecu svoju iz straha od neimaštine’, tj. bojeći se da ćete u budućnosti osiromašiti. Zbog toga prvo navodi brigu za njihovom opskrbom navodeći: ‘i njih i vas Mi hranimo.’ Također kaže: ‘jer je ubijati njih, doista, veliki grijeh’, tj. veliki zločin. Allah dž.š. hrani i roditelje i djecu, pa je ubistvo nedužnog bića, uistinu veliki grijeh.

Neko će reći: Pa vrijeme zakopavanja žive ženske djece ili ubijanja i muške i ženske djece je davno prošlo vrijeme i izlišno je o tome govoriti. Međutim, istina je sasvim drugačija, jer ja i ti brate i sestro živimo u vremenu i prostoru u kojima se ubijaju i muška i ženska djeca, ona koja su u utrobama majki ili su tek rođena, a islam jasno i precizno zabranjuju abortus, kao jedan od načina ubijanja djece. Mušrici Poslanikovog s.a.v.s. vremena su ubijali samo žensku djecu, dok mušrici našeg vremena, pa i iz vlastitog naroda ubijaju sve redom. Čemu se nadaju takvi: pojedinci, grupe i narod i gdje je granica razvratu?!

U vezi sa zabranom ubistva postoje brojni ajeti i hadisi, među kojima je i hadis koji se u dva Sahiha prenosi od Ibn-Mes’uda, koji kaže:

‘Allahov Poslanik, s.a.v.s. je rekao: Prvo što će biti suđeno među ljudima na Sudnji danu, jeste pitanje krvi!’ Ebu Davud navodi predaju od Ubade ibn Samita, koji kaže: Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao:

‘Vjernik je dobar na svom putu sve dok ne prolije zabranjenu krv, a kada prolije zabranjenu krv – on je propao!’ U drugom hadisu stoji: ‘Kada bi se svi stanovnici nebesa i Zemlje sastali i ubili jednog muslimana, Allah bi ih sve bacio u vatru!’ Zatim: ‘Kod Allaha je manja šteta da nestane ovaj svijet nego da bude ubijen jedan musliman!’

A u drugoj predaji stoji: «Ko pomogne u ubijanju muslimana, makar sa pola riječi, doći će na Sudnji dan, a između njegovih očiju će pisati: «Očajnik, bez Allahove milosti!»

Pa šta misle: kraljevi, sultani, predsjednici, premijeri i ostali diktatori, kada budu pitani za muslimane u: Španiji, Palestini, Kašmiru, Čečeniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Filipinima, Burmi, Sudanu i tako dalje i koliko će krupnim slovima između njihovih očiju pisati: «Očajnik, bez Allahove milosti!»?

Braćo i sestre! Čuvajmo se ubijanja djece i nedužnih ljudi, ma ko oni bili!

U nastavku hutbe inša-Allah tumačim treći grijeh pomenut u citiranom hadisu, a to je:

“Da činiš blud sa suprugom svoga komšije!”

Da više puta činiš zinaluk, u osnovi označava još veći grijeh, jer:

1) se uporno čini,

2) musliman prema svome komšiji ima posebne obaveze. Muhammed s.a.v.s. je u više situacija podsjećao ashabe na obaveze prema komšiji, tako da su ashabi čak očekivali da će šeriat predviditi da komšija naslijeđuje komšiju. Zinaluk koji počini starija osoba je daleko veći od zinaluka koji počini mlad čovjek. Muhammed s.a.v.s. u tom smislu kaže:

Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: «Sa tri osobe Allah neće govoriti na Sudnjem danu, niti će ih očistiti, niti će ih pogledati i oni će imati bolnu kaznu: starac koji čini blud (zinaluk), vladar koji laže i oholi siromah!» (Muslim)

Isti grijeh se različito tretira od različitih vrsta ljudi, kao što se razlikuju stepeni džehennema i dženneta. Allah dž.š. će sve nevjernike smjestiti u džehennem, ali će munafici (dvoličnjaci) biti u najnižim nizinama džehennema.

Islam je riješio pitanje funkcionisanja zajednice i države, pa je prevencijom u potpunosti obezbijedio i zaštitio islamsko društvo od opakih bolesti, koje danas haraju i prijete čovječanstvu, kao rijetko do sada. Islam je zabranio zinaluk i svrstao ga u grijehe za koje se pored ahiretske kazne izvršava i hadd (bičevanje ili kamenovanje – shodno statusu onoga ko počini zinaluk: da li je udata ili oženjen ili neudata ili neoženjen).

“I ne približavajte se zinaluku (bludu), jer je on razvrat i ružan put!” (Sura Al-Isra’:32)

Kur’an zabranjuje približavanje bludu, jer on neminovno dovodi do grijeha. Zinaluk je, kako Kur’an kaže, ružno djelo i put. Oni koji jednom učine zinaluk, obično ga nastave činiti kao normalnu stvar i to im postaje ružnom navikom ili “ružnim putem”. Allah dž.š. je stvorio čovjeka, a u njemu i njegove nagone, koji mu pomažu da se održava ljudska vrsta. Za ispravno i normalno održavanje ljudske vrste, potrebno je pridržavanje Allahovih zakona, bez čega nastaju anarhija i nemoral.

Jedna od odlika mu’mina je da čuvaju svoja stidna mjesta, kao što stoji u slijedećim ajetima Sure Mearidž:

“… i koji stidna mjesta svoja čuvaju”(29) “osim sa ženama svojim ili onima koje su u njihovu vlasništvu – oni doista prijekor ne zaslužuju”(30) “a oni koji traže izvan toga, oni u grijeh upadaju!”(31) (Suretu-l-Mearidž:29-31)

Muhammed a.s. jedne prilike odgovara na pitanje jednog od ashaba:

Prenosi Enes ibn Malik: Rečeno je: “Allahov Poslaniče, kada ćemo ostaviti naređivanje dobra i zabranjivanje zla?” Reče: “Kada se kod vas pojavi ono što se pojavilo kod Benu Israila; kada vaši odrasli (stari – prvaci, predvodnici) budu činili razvrat (zinaluk), kada vaši mladi budu držali vlast (nedorasli za nju) i kada znanje bude kod najgorih od vas!” (Ahmed)

Zar i u ovom vremenu zinaluk ne čine stari i oni koji su na položaju? Zar vlast ne pripada onima koji su “mladi” za nju ili bolje reći nedorasli da je nose na svojim plećima ili zar domaćinluk u mnogim našim kućama nije prešao u ruke žena i djece, dok mi mi ostajemo nijemi posmatrači koji nemaju pravo glasa i koji samo konstatiraju stanje i svu krivicu svaljuju na vrijeme i prostor? Zar “znanje” ili “zvanje” nije kod mnogih koji su najgori među nama? I kao da su se riječi Poslanika s.a.v.s. potpuno obistinile, meni i tebi, brate i sestro, ovdje u šehidskom krvlju natopljenoj Bosni i Hercegovini, na koju još uvijek atakuju: države, pokreti, grupe i pojedinci?!

Muhammed s.a.v.s. u hadisu, koji bilježi Buharija u Sahihu, govori o nekim od malih predznaka Sudnjeg dana:

Prenosi Enes ibn Malik, da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Od predznaka Sudnjeg dana su: podizanje znanja, ustanovljavanje neznanje, pijenje alkohola i rasprostranjivanje zinaluka!” (Buharija)

Braćo i sestre! Čuvajmo se bluda, jer on ustinu spada u red velikih grijeha, koji neminovno vode u džehennemsku provaliju! Čuvajmo svoju čast i čast svojih porodica i komšija i ne dozvolimo da nas dunjaluk zavara, jer on u odnosu na ahiret ne predstavlja ništa!

Gospodaru, ne iskušavaj nas sa onim što nećemo moći podnijeti, oprosti nam grijehe i počasti nas u džennetu, društvom sa: Poslanikom s.a.v.s., šehidima i dobrim ljudima!