Na psihijatriji radi sihra (rukja kao spas)

Prije otprilike godinu i po javila mi se jedna sestra, koja mi se obratila na sljedeći način: “Pomozi mi, brate, pomozi mi! Ovo je moj kraj!” Na njenom licu primijetio sam tugu, bol i iznurenost. Bila je jako mršava i vidno bolesna. Imala je dvadeset jednu godinu i nije bila u stanju da se brine o sebi. Ništa nije znala o islamu. Njena je porodica živjela u zemlji u kojoj nije bilo puno muslimana, tek nekoliko u gradu. Mali grad koji je zračio kršćanstvom. Počeo sam da je ispitujem i da pokušam otkriti šta je njen problem. Tokom prvog razgovora, rekla mi je:…

“Ja nisam luda, ja nisam luda! Pijem tablete i povremeno boravim na psihijatriji.” Nakon kraćeg ispitivanja, mogao sam ustanoviti u čemu je problem. Nisu imali ništa od islama osim ljubavi, imali su ljubav prema Allahu. Dobro ovo zapamtite. Tada je u razgovor sa mnom stupio njen babo, koji je u toj zemlji radio kao policijski službenik, i koji mi je tom prilikom rekao: “Brate, dao bih kuću i sav imetak za svoje čeljade. Ne mogu više da gledam u ovo što me je snašlo. Dao sam ogromne novce i ništa. Vodio sam je kod najpoznatijih doktora i najvećih vidovnjaka. Nakratko bi joj bilo bolje, a zatim bi se vratila u još gore stanje. Sad pije toliko jake lijekove da joj mozak izgara.”

Nakon tog razgovora, počeo sam da joj učim Kur’an. Nekoliko trenutaka nakon toga, javio se džin. Počeo je da se protivi, kao i obično, ali na to nisam obraćao pažnju i nastavio sam da učim. Ovu priliku koristim da kažem da nije potrebno voditi bespotrebne razgovore sa njima… To je gubljenje vremena. Dovoljno je uspostaviti kontakt u nekoliko rečenica. Džin je bio židov, opirao se, jer je bio ojačao, a kako i ne bi kad tu nije bilo nikako imana. Rukju sam završio nakon nekih pola sata. Nisam htio da mučim sestru. Dao sam joj terapiju i ukazao na to da cijela porodica mora da obavlja namaz.

Nakon neke tri sedmice došli su mi ponovo. Bilo je vidnog pomaka. Njen babo je rekao da je poslije tri godine ustala i sredila kuću i ispričao mi je još neke stvari. Tada sam počeo da učim rukju i džin se javio. Sada je bilo sasvim drugačije, nije više bilo one oholosti, bio je tih i govorio je: “Dosta, dosta…”. Ponudio sam mu da primi islam. On nije prihvatao i tada sam nastavio da učim, a on je počeo da jauče i kuka… “Stani, stani”, rekao je i izgovorio šehadet. Nakon prelaska na islam, upitao sam ga: “Reci mi sad gdje je sihr?” Odgovorio mi je da ga je ta djevojka pojela. “Hoćeš li ga izbaciti?”, upitao sam, a on je odgovorio da hoće.

Tada je progovorio džin po imenu Alem i rekao: “Ja nju volim. Svaku noć smo vodili ljubav dok se ti nisi pojavio.” Rekao sam da se boji Allaha i da napusti tijelo da se više nikada ne vrati. Poslušao je, napustio je tijelo te djevojke i izbacili smo sihr. Ovo je poruka svima nama da se bojimo Allaha i da obavljamo namaz.

Nakon svega što se desilo i kada je sve prošlo, nazvala me sestra i ispričala mi kako su joj ti sihirbazi koje su obilazili radi liječenja nudili razne stvari. Allaha mi, pričala mi je kako su joj nudili i intimni odnos. To mi nije smjela reći pred babom. Bojte se Allaha i pazite kod koga vodite svoju djecu! Danas je ta sestra pokrivena i udata i živi islamskim životom. Njen babo i majka isto obavljaju namaz. Zar čovjek treba da prođe sve ove golgote, a zbog čega? Zbog nepokornosti Allahu.

Abdullah Bošnjak

(n-um.com)

Portal Svjetlo Dunjaluka

Iznesite svoje mišljenje

Komentara