Najčitanije djelo o islamu svih vremena

“On se pojavio u vrijeme kada su ljudi bili u većoj potrebi da se suprotstave filozofima nego što je mrkla noć bila u potrebi za svjetlom mjeseca i zvijezda.”

Muhammed ibn Muhammed ibn Muhammed ibn Ahmed, Abu Hamid al-Tusi al-Gazali al-Šafi‘i (450-505), “dokaz  islama” (Hudždžetu-l-islam), “Ukras vjere,” mudžtehid, vodeći šafijski pravnik, istinski znalac i pobjednik u debatama, ekspert u disciplinama vjerovanja i islamskoga prava.  Naš suvremenik Šejh Jusuf al-Karadavi nije mogao ostati ravnodušan, pa je o Imamu Gazaliju rekao slijedeće:

“Kao i ‘Umar ibn ‘Abd al-‘Aziz i al-Šafi‘i u svoja doba, Gazali se jednoglasno smatra obnoviteljem vjere petog stoljeća Islama“.

Ibn al-Subki navodi: “On se je pojavio u vrijeme kada su ljudi bili u većoj potrebi da se suprotstave filozofima nego što je mrkla noć bila u potrebi za svjetlom mjeseca i zvijezda.”

Jedne prilike, kada se vraćaoa iz Džurdžana za Tus, Gazali je bio opljačkan. Svoje pljačkaše je potom slijedio želeći da im nešto kaže, ali mu je pljačkaš dobacio da odustane od praćenja, inače će ga ubiti. Gazali odgovara: “Ja vas u ime Boga molim da mi vratite bilješke, jer one vama neće biti ni od kakve pomoći.” Pljačkaš odgovara pitanjem: “Kakve su to bilješke?” A Gazali odgovara: “knjige u torbi su ono zbog čega sam napustio svoju zemlju kako bih učio, pisao i stekao njihova znanja.” Pljačkaš se nasmijao i dodao: “Kako možeš tvrditi da si stekao njihova znanja kad smo ih oduzeli od tebe i tako te ostavili bez znanja!” a potom je dao naređenje da se torba vrati Gazaliju, koji je kasnije kazao: “Riječi čovjeka koji je izdao naređenje da se torba vrati bile su od Boga nadahnute. Allah ga je naveo na takve riječi kako bi me uputio. Kada sam stigao u Tus, proveo sam tri godine dok nisam napamet naučio sve što sam zapisao.”

Uspješna profesorska karijera

Gazali je stigao u Bagdad 484. godine po Hidžri da započne vrlo uspješnu profesorsku karijeru. Tu se proslavio kao profesor, autor fetvi i knjiga iz gotovo svih islamskih disciplina. Njegova sposobnost u vođenju debata sa oponentima bila je besprimjerna, pa ipak je, zbog bogobojaznosti da ne postane ohol, nakon samo četiri godine napustio Nizamijju i na svoje mjesto preporučio svog brata Ahmeda.

Nakon što je obavio hadž, Gazali se zaputio u Damask, zatim u Jerusalim, pa ponovo u Damask, gdje je ostao nekoliko godina, prepuštajući se aksetskom životu za koji je rekao: “Mi smo znanje sticali iz drugih razloga, a ne da steknemo Božije zadovoljstvo. A, On je odbio da to može biti osim radi Njega.”

Iz povlačenja u osamu izlazi 499. godine po Hidžri, a potom odlazi u Kairo, Aleksandriju i neka druga mjesta da bi se napokon ponovo vratio u Bagdad gdje predaje svoj magnum opus Ihja’ ulumi-d-din sve do smrti, koja ga je zatekla u Tusu, gdje je ostatak života provodio u ibadetu, učenju Kur’ana, molitvi i postu u društvu sa sufijama.

Ibn al-Dževzi navodi u svom djelu “Stamenost pred licem smrti” ono što je čuo od Gazalijevog brata Ahmeda: “U ponedjeljak (14. džumadel-uhra) u vrijeme sabah-namaza moj brat Ebu Hamid je uzeo abdest, klanjao, zatim rekao: ‘Donesite mi ćefin.’ Uzeo ga je, poljubio i položio na oči, rekavši: ‘Čujemo i pokoravamo se u našoj spremnosti da se preselimo u sveprisutnost Kralja.’ Potom je opružio noge, zakrenuo se prema kibli i ispustio dušu pred izlazak sunca – Allah mu dušu posvetio!”

Prenosi se da je Šazili u snu vidio Poslanika a.s. kako, pokazujući na Gazalija pred Musaom a.s. i Isaom a.s. pita: “Postoji li u vašim zajednicama ovako mudar znalac?” na što su odgovorili – ne postoji.

U svom djelu Revdatu-t-talibin ve ‘umdetu-s-salikin (o tesavvufu i tevhidu) koje je uključio u Ihja’, Gazali tesavvuf definira slijedećim riječima: “Znaj da tesavvuf uključuje dvoje: Iskrenost prema Uzvišenom Allahu i lijep odnos prema ljudima. Ko god se pridržava ovog dvoga, on je sufija. Iskrenost prema Allahu podrazumijeva da sluga na svoj ego stavi tačku kada su u pitanju Božije naredbe. Lijepo vladanje prema ljudima znači da se ne daje prednost sebi nad ostalim ljudima dok god su njihovi zahtjevi u skladu sa Zakonom. Ko god dozvoljava da se krši Zakon ili mu se suprotstavlja ne može biti sufija, pa ako takav bude tvrdio da to jeste, on laže.”

U djelu Izbavljenje iz zabluda (El-Munqiz mine-d-dalal), Gazali navodi: “Put sufije se sastoji od čišćenja srca od svega što nije Allah… Ja zaključujem da su sufije tragaoci na Allahovom putu, da je njihovo ponašanje najljepše ponašanje, da je njihov put najbolji put, da su njihovi postupci najblagoslovljeniji postupci. Oni su svoja srca očistili od svega drugog osim od Allaha i učinili su ih prolazima kroz koje teku rijeke što nose znanje o Allahu.”

Gazalijeve fetve

U Gazlijevim fetvama nailazimo na slijedeća pitanja i odgovore:

  1. Kako odgovoriti nekom ko namaz smatra sredstvom dolaska do prave pobožnosti i znanja o Allahu, a potom više ne osjeća potrebu za namazom, premda ga i dalje obavlja?
  2. Ova zavedena osoba mora shvatiti da su prava pobožnost i znanje o Allahu ciljevi namaza, ali da to nisu jedini ciljevi… Kao što riječi kazane ili napisane da posluže kao zaštita (ruk’ja) imaju posebno djelovanje protiv zmija i poražavanja džina i šejtana; kao što neke molitve koje su do nas došle u poetskom obliku pozivaju meleke u pomoć kao odgovor onom ko se moli… tako isto oblik namaza koji uključuje stajanje, pregibanje, dva spuštanja lica na zemlju, određeni broj učenja iz Kur’ana i dova i to u propisana vremena… djeluje da nam pomogne da se oslobodimo aždahe u njedrima…
  3. Kako postupiti u slučaju kada neko tvrdi da osjećaj poniznosti (hušu’) može osjetiti samo ako klanja sam, jer kada klanja u džematu, energija mu se topi i da tada nije u stanju postići poniznost?
  4. Za njega je bolje da klanja sam, jer nam se u jednom hadisu Allahova poslanika poručuje: “Neko obavi namaz i možda samo jednu desetinu nagrade za njega dobije.” Poslanik je također rekao: “Namaz u džematu je za 27 puta bolji od onog koji se obavi sam.” Ovo znači da ako klanjač postigne stanje poniznosti u džematu, imaće nagradu kao da je isti namaz obavio sam 27 puta. Prema tome, ako je stepen poniznosti u džematu manji do te mjere da će dobiti manju nagradu nego da je isti namaz obavio sam, onda je za njega bolje da taj namaz obavi sam, u protivnom, bolje mu je da ga obavi u džematu… Ovo je bolje, jer namaz u džematu je definiran kao pritvrđeni sunnet od strane većine uleme i smatra se i džematskom obavezom (fardi kifaje), gdje je poniznost dio klanjačevog postupanja i za vrijeme namaza i izvan namaza, a Allah najbolje zna.

Ibnus-s-Subki navodi ove citate Gazalijevih savremenika:

“Gazali je more što gasi žeđ.”- Imamu-l-Haremejn.

“On je drugi imam Šafi’i.” – Gazalijev student Imam Muhammed ibn Jahja ibn Mensur al-Nejsaburi eš-Šahid.

“Niko neće moći dostići znanja Gazalijeve nauke niti njegove vrline osim onog ko dostigne ili se približi dostizanju perfekcije njegove inteligencije.” – As‘ad el-Miheni.

Ibn al-Subki komentira:

“Sviđa mi se ova izjava, jer onaj ko želi da se upozna sa stupnjem onog ko je iznad njega u znanju, potrebno je da ima razvijenu inteligenciju i razumijevanje… Čuo sam od šejha i imama [Šejhu-l-islam Tekijjudin el-Subki] da je rekao: ‘Niko ne zna rang jedne ličnosti, kada je u pitanju znanje, osim onog ko je njegov suvremenik i ko ga osobno poznaje, pa i u tom slučaju poznaje ga samo do mjere do koje mu je darovano da ga poznaje.’ On je isto tako imao običaj kazati; ‘Niko od njegovih suvremenika nije Šafiju poznavao kao el-Muzeni, a i el-Muzeni je poznavao Šafiju u mjeri do koje je imao kapacitet da ga poznaje. Niko nije u stanju procjeniti Poslanikov a.s. stepen onako kako mu pripada, osim Allaha dž.š., a svako ga (Allah ga blagoslovio) poznaje samo u mjeri koja mu to dopušta. Prema tome, Poslanika a.s. je u cijeloj zajednici najbolje poznavao hazreti Ebu Bekr r.a., jer on je bio najbolji u Ummetu, a i Ebu Bekr r.a. ga je poznavao samo u mjeri koju je posjedovao.’”

Najčitanije djelo o Islamu svih vremena

Gazalijev  Ihja’ ulumi-d-din se smatra jednim od najčitanijih djela iz područja islama. Ono je hvaljeno od islamskih učenjaka, a prihvaćeno je i od muslimanskih masa. Među onim koji su ovo djelo pohvalili su:

Ibnu-s-Subki: «Ono spada u ona djela koja muslimani moraju tražiti i širiti kako bi se što više ljudi moglo putem njega uputiti. Rijetko je ko zavirio u ovo djelo, a da se nije odmah probudio zahavljujući njegovoj vrijednosti. Molimo Allaha da nam daruje mudrost putem koje će nam ukazati na Istinu i zaštiti nas od onog što stoji između nas i Istine kao zastor.»

Es-Safedi: «Ovo djelo spada u red najvećih ostvarenja do mjere da je rečeno ‘kada bi se sve knjige o islamu zagubile osim Ihjaa, on bi nadomjestio sve što bi bilo izgubljeno.’»

Fahruddin er-Razi: «Kao da je Allah sve znanje o islamu smjestio pod jedno kubbe i zatim ga predstavio Gazaliju.»

Gazalijeva upotreba hadisa

Naravno, bilo je i onih koji su na svaki mogući način željeli osporiti ili umanjiti značaj Ihja’a i diskreditirati imama Gazalija tako što su mu spočitavali nedovoljno poznavanje hadisa i korišćenje slabih hadisa i sl. Među ovim su se posebno isticali:

Ebu ‘Abdullah el-Maziri el-Maliki u svom djelu El-Kešf vel-Inba’ ‘an Kitabi-l-Ihja’,  malikija Ebu Bakr Muhammad ibn al-Valid al-Turtuši (umro 420.),  Ibnu-l-Dževzi – kritičar sufija –  u četiri svoja djela: I‘lam el-Ahja’ bi Aglat el-Ihja’ (“Informiranje živih o greškama knjige o oživljavanju”),  Telbis Iblis, Kitabu-l-Qussas, i djelo iz područja historije El-Muntazam fi Tarihi-l-Muluk vel-Umem. Treba naglasiti da je Ibn Tejmijja većinu svojih mnogobrojnih djela napisao kao kritiku i odgovor na Gazalija i da je upravo on svojim pisanjima inspirirao kako Ibnu-l-Dževzija tako i većinu ostalih Gazalijevih kritičara, koji su se ponajviše obrušavali na Gazalijevu upotrebu hadisa.

Međutim, objektivni hadiski znalci su dokumentovali svaki hadis iz Ihja’a i odbranili Gazalija od neutemeljnih optužbi, koje su često bile motivirane netrpeljivošću prema Gazaliju kao zastupniku sufijske teorije.

Među njima su se posebno isticali:

Zajnuddin el-‘Iraqi: El-Mugni ‘an Hamli-l-Asfar;

Njegov učenik Ibn Hadžer: El-Istidrak ‘ala Tahridž Ehadis el-Ihja;

El-Qasim ibn Qatlubaga al-Hanefi: Tuhfa el-Ahja’ fi ma Fate min Tahridž Ahadis el-Ihja’;

Sejjid Murtada ez-Zabidi el-Husejni (umro 1205.):  Ithaf es-Sada el-Mutteqin fi Šerh Esrar Ihja’i- ulum-d-din u deset obimnih tomova u kojima svaki učenjak upotpunjuje dokumentaciju prethodnog.

Većina hadiskih autoriteta, treba naglasiti, smatra upotrebu slabih hadisa dozvoljenom pod uvjetom da se ne koriste u postupcima dolaženja do propisa, ali je njihova upotreba dopuštena u pitanjima podsticanja na činjenje dobra i odvraćanja od zla (el-tergib ve-t-terhib).

Hanefijski hadiski autoritet Murteda ez-Zabidi svoj je veliki komentar na Ihja’ započeo objasnivši kako je Gazalijev metod citiranja hadisa, pri čemu se donosi opće značenje bez navođenja cijelog teksta, dopušten i da se takav metod naslanja na praksu ashaba i selefa: «Veliki broj ashaba je dopustio upotrebu hadisa pri čemu se navodi opće značenje bez navođeja cijelog teksta hadisa. Među njima su: ‘Ali, Ibn ‘Abbas, Enas ibn Malik, Ebu Derda’, Wasila ibn el-Asqa’ i Ebu Hurajre – Allah bio zadovoljan sa njima! Isto tako, veliki broj poznatih sljedbenika se služio istom metodom: imam imama Hasan el-Basri, Es-Sa‘bi, ‘Amr ibn Dinar, Ibrahim em-Neha‘i, Mudžahid, i‘Ikrima…. Ibn Sirin je izjavio: ‘Ja bih čuo hadis od deset različitih ljudi, pri čemu bi zadržavali isto značenje, a različit tekst.’ Pa i tekst hadisa koji su ashabi navodili od Poslanika se razlikovao. Neki od njih bi npr. navodili kompletan tekst, neki bi navodili suštinu značenja, neki bi prenoslili skraćenu verziju, neki bi neke riječi zamjenjivali sinonimima, smatrajući da im je dopuštena sloboda pod uvjetom da se ne ugrozi originalno značenje. Niko od njih nije imao namjeru da slaže, nego da vjerodostojno i istinito prenese ono što je čuo – to im je davalo slobodu u interpretaciji. Stoga su imali običaj kazati: ‘O fabrikaciji se radi samo onda kada neko ima namjeru da laže.’”

‘Imran ibn Muslim [el-Qasir] prenosi da je jedan čovjek rekao Hasanu el-Basriju: “O Ebu Sa‘ide! Ti kada navodiš hadis, mnogo ga elokventnije izraziš od načina na koji ga mi navedemo.” A imam Hasan je odgovorio: “Nema opasnosti u tome pod uvjetom da se izrazi njegovo potpuno značenje.”

Navodi se hadis Poslanika a.s. kod Ibn Mendaha u djelu Ma‘rifu-s-sahaba i kod Taberanija u El-Kebiru od ‘Abdullaha ibn Sulejmana ibn Akthama el-Lejsija koji kaže: “Rekao sam: ‘O Allahov poslaniče! Kada čujem hadis od Tebe, nisam ga u stanju prenijeti na način kako sam ga od Tebe čuo.’” Tj., on nešto ili doda ili ispusti. Na što je Poslanik, a.s., rekao: “Sve dok ne proglasiš dozvoljeno nedozvoljenim ili nedozvoljeno dozvoljenim i sve dok izvlačiš značenje, nema opasnosti u tom što činiš.” Kada je ovo spomenuto Hasanu, kazao je: “Da ovo nije rečeno, mi nikada ne bismo ništa mogli prenijeti.”

Kritizeri i kritičari Ihja’a

Pa i pored svih ovih dokaza u korist Gazalijeve metode pisanja svojih djela, čim je došla nova generacija, Ihja’ je u Andaluziji spaljen na preporuku kadije Ibn Hamdejna koji je bio imenovan za “zapovjednika vjernika” u Kordobi 539. (h), a potom izbjegao u Malagu gdje je umro 548 (h).

Nedugo nakon ovog nemilog događaja, Marokanci su Ihja’ rehabilitirali, što možemo vidjeti iz obimne poeme Šejhu-l-islama Tekijuddina el-Subkija:

“Ebu Hamide! Ti, bez sumnje, pohvalu zaslužuješ.”

Ibn al-Subki prenosi od Ebu-l-Hasana al-Šazilija kako je Ibn Hirzahm, jedan od marokanskih šejhova, imao namjeru da spali Ihja’, pa je u snu vidio Poslanika a.s. kako pred Gazalijem hvaliIhja’ i naređuje da se Ibn Hirzahm ima bičevati za klevetu. Nakon pet udaraca bičem, pošteđen, probudio se u bolu i sa tragovima bičevanja. Nakon ovog, hvalio je ovo djelo od korice do korice.

Kritizeri su navodili i to da Ihja’ ne sadrži poticaje na džihad i da je negov autor proveo u izolaciji vrijeme od 488-499 (h), u vrijeme kada su križari harali Antiohijom i Jerusalimom. Na ove optužbe i insinuacije odgovorio je šejh Jusuf el-Karadawi, služeći se ajetom 13:11.

Među najpoznatije komentare Ihja’a se navode:

– Hadiski autoritet Murtada ez-Zabidi i njegovo desetotomno djelo Ithafu-s-sada el-Mutteqin: Šerh Ihja’ ‘ulumi-d-din, koje sadrži najpotpuniju dokumentaciju hadiskih predaja koje je Gazali citirao.

– ‘Abdu-l-Qadir ibn ‘Abdullah el-‘Ajdarus Ba ‘Alavijev Ta‘rif el-Ahja’ bi Fada’il el-Ihja’.

– Mulla ‘Ali el-Qarijev Šerh ‘Ajni-l-‘ilm ve Zejni-l-hilm.

Al-Qari ovako počinje:

“Ovaj sam komentar sačinio za skraćeno izdanje Ihja’ ‘ulumi-d-dinakoji napisa Dokaz Islama i afirmacija stvorenja (Gazali) u nadi da ću biti darovan nekim od obilatih blagoslova što ih proizvode riječi najočišćenijih poznavalaca Allaha i u nadi da ću se okoristiti darovima što emaniraju iz stranica šejhova i evlija, pa da mogu biti ubrojan među njih i uzdignut na njihove položaje, svjestan svoga zaostajanja u slijeđenju njihove službe, ali se pouzdavam na svoju ljubav prema njima i čini me zadovoljnim što žudim za njihovim društvom.”

Dragi Allahu, izvedi nas iz mraka iluzija na svjetlo znanja, ukrasi nam osobine blagošću i podari nam djela koja ćeš primiti. Neka je slava Tebi! Mi, osim onog čemu si nas Ti naučio, drugo ne znamo.

Dragi Allahu! Učini da se okoristimo Dokazom Tvoje vjere Imami Gazalijom i zahvali mu u ime Poslanikova a.s. ummeta.

Neka su Allahovi blagoslovi i mir na najboljeg i najodabranijeg Poslanika Muhammeda a.s., na njegovu časnu porodicu i ashabe. Hvala neka je Allahu, Gospodaru svjetova.

Priredio Senad Agić oslanjajući se na prikaz Hj. Gibrila, koji je sačinio, koristeći Ibn al-Subkija, Tabaqat al-Safi`iyya al-Kubra (6:191-389 #694)

Iznesite svoje mišljenje

Komentara