Press "Enter" to skip to content

Naučila sam kćerku da se ne izvinjava zato što postoji

Preko tastature mi nije mrsko podijeliti ništa. Samo, neka vas nema fizički blizu mene, neka me niko ne pipa, ne diše oko mene i ja sam druga osoba. Ovo pišem kao uvod i snishodljivo opravdanje za moju majku koja će mi napraviti dramu nakon što javno kažem svima da sam bila neki dan na depilaciji nogu. Valjda od slike mojih golih nogu i mene u neugodnoj pozi premazanom šećernom pastom, a koja vam je sad u glavi kao i mojoj majci – žena sada doživljava napad stida i panike.

Ali, moram vam kazati da sam tu bila kako bih nastavila priču.

Depilacija šećernom pastom boli. Ne boli kao vosak, ali nije najugodniji event na kojem se jedna žena nađe. A, nađemo se mi barem sedmično na takvim eventima.

Raspetljavaj kosu iz viklera, posjeci se nožem jer žuriš, izgori jagodice solnom kiselinom jer u rukavicama ne osjetiš jesi li ti to dobro izribala… Čupaj obrve sedmično dok sva u suzama ne budeš!

Razgovaram ja sa svojom Belmom dok me civilizira tom pastom i pita me žena boli li me. Kažem da nije ništa strašno i ništa što svaka od nas ne proživi još gore. Kaže Belma da ima na nama ženama nešto trpeće.

Mi se, kaže, hvalimo količinom boli koju možemo podnijeti.

Kod nas su razgovori o boli uvijek hvalisanje koja je težu bol podnijela.

Pa kaže :” Ma nije to ništa, ja sam tako jednom pola prsta otkinula, nisam ni glas pustila”.

Šta je to u nama pa se dokazujemo da nas ništa ne boli? Što smo mi još uvijek, na pragu 2020. godine uvijek glagol trpni? Koliko smo mi generacijama oštećene za pravo na jauk i vrisak kad ni najslobodnije među nama stisnu zube kad je teško, a one kojima se požalimo uvijek odgovaraju sa “Nije to ništa – kako je meni bilo.”?

Odgovor je – puno smo oštećene. Skoro pa nepovratno sve za generacije do moje. Tek je sada na nama odgovornost da svoje djevojčice naučimo da vrište kad im nešto fali. Ne, nije to razmaženost.

To je borba prsa u prsa sa onima koji su hiljadama godina toliko nas ušutkivali da smo razvile i fizičku toleranciju na bol za koji prag višu nego muškarci.

Jednom sam skočila sa drugog sprata škole kroz prozor da izađem napolje na odmoru. Ispod je bio građevinski pijesak pa to nije tako visoko kako sad zvuči. Malo više od metar. Škola je imala drakonska pravila ponašanja, a mene je ludilo saznanje da cijeli sat koliko je trajao veliki odmor mi nismo smjeli izaći van. Pa ja skočih.

Moj otac je nakon mučnog roditeljskog sastanka rekao samo jedno. Da mu je draže znati da je njegova curica ona koja smije skočiti sa te visine nego da su ga nazvali jer me neko udario, a ja plakala u ćošku učionice. Nisam ja smjela saznati ovo, ali eto došlo do mene nakon puno godina. Ovu rečenicu sam usvojila kao manifest za odgoj svoje kćeri.

Naučila sam je da skoči iz svega što je guši.

Da vrišti kad joj nešto fali.

Da se ne izvinjava zato što postoji.

Da dječak koji je čupa za kosu nije zaljubljen u nju bez obzira što njegova majka tako tvrdi.

Naučila sam je i da odmah, pa makar nikada prijatelja ne imala, odgovori na uvredu i da se ne sažaljeva nad glupima i zavidnima. Glupi i zavidni ljudi uvijek sebi pronalaze opravdanje za svako naneseno zlo baš u tome što su oni glupi i što ne mogu kontrolisati zavist.

Ne treba se saginjati njima da bi se oni osjećali manje glupi i manje zavidni.

Popnu ti se svi na tu sagetu glavu.

Poslije stoljeća učenja ženske djece da naspu malo vode u usta kad treba glasno nekoga prekoriti jedino je fer da mi svoje curice učimo da budu glasne da ih se na Marsu čuje.

Jednom sam prisustvovala filozofskoj raspravi besposlenih, uglavnom samo za trača sposobnih žena koje su sa prezirom prepričavala kako kćerka tinejdžerka njihove komšinice vozi bicikl od jutra do mraka za vrijeme raspusta. Moja mama, neupućena u ova maltretiranja, stidljivo priupita šta je sad problem sa biciklima, pogotovo ako je curici raspust. “Žensko dijete ako nema nikakvog posla po kući, treba da stoji na vratima i otvara i zatvara dok šta drugo ne nađe da radi !” – glasio je odgovor društvenih uglednica.

Kad te ovakvom granatom pogode iz topa ovih posljednjih ratnica patrijarhata iz visokog društva koji im je omogućio da uz malo stiskanja zube po cijeli dan sjede i tračaju, jedino je pošteno odgajati male buntovnice sa razlogom, razmažene u svojoj pameti, uzvišene u svojoj ljepoti koje će da trpe bol samo za sjajne noge i to zato što one takve žele.

O njima će se još koje desetljeće tračati da su nevjernice, razvratnice, histerične ludače, nekulturne balavice… Ali, što bi rekla mama: “Nejra, nije bitno kakve laži narod o tebi priča, važno je da ne pogode”

(Nejra Latić Hulusić/Lolamagazin)

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *