Nevjerovatna priča kanadskog vojnika o dječaku iz ratnog Visokog

Donosimo vam jednu veoma dirljivu i istinitu priču kanadskog vojnika koji se za vrijeme rata u našoj domovini sprijateljio sa  dječakom iz Visokog.

Prenosimo u cijelosti:

“Danas mi se dogodilo nešto divno. Godine 1994. služio sam u UN-ovim snagama  za vrijeme rata u Bosni. Živio sam u Visokom, mjestu koje je smješteno sjevero-zapadno od Sarajeva. Naš kamp se zvao CANBAT 2. Moja dužnost u kampu, između ostalog, uključivala je brigu o sletištu naših helikoptera. Pored mjesta slijetanja, bilo je nekoliko kuća. Svaki put kada smo čuvali sletište, jedan mali dječak bi došao do ograde i posmatrao nas. Vrlo brzo sam se sprijateljio s njim, zvao se Amir. Sjećam se da sam bio tužan jer je Amir morao živjeti u ratu, gdje su se ljudi borili za život, osnovne stvari, pa čak i za sitnice, stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo, njima su značile čitav svijet. Počeo sam da donosim i slatkiše za Amira. Moja mama je također poštom poslala paket  za Amira sa  slatkišima, bojicama i satom. Sjećam se koliko je bio uzbuđen što je dobio sat. Amir nije pričao engleski, ali uzbuđenje je bilo toliko očito da se moglo vidjeti u njegovim očima i na njegovom iskrenom osmijehu. U to vrijeme nije bilo mobitela, digitalnih kamera, ali sam se uspio fotografisati sa Amirom (vidjeti ispod). U proljeće 1995. godine moja služba u Bosni je bila kompletirana i vratio sam se u Kanadu.

Tokom proteklih godina, mislio sam na Bosnu. Mislim da svi koji su služili tamo misle o njoj. Često sam razmišljao o Amiru i pitao se kako je prošao nakon rata. Uz samo par slika i suvenira iz tog vremena provedenog tamo, u mojim mislima, i Amir je postao jedna od mojih uspomena koje sam nosio iz Bosne. Uvijek sam čuvao njegovu fotografiju. Često sam  razmišljao kako da ga pronađem i vratim se u Bosnu.

Prije dva dana radio sam nešto na svom laptopu i vidio sam ponovo fotografiju na kojoj smo Amir i ja. Odlučio sam malo istražiti. Poslao sam fotografiju novinaru iz Visokog. Također, poslao sam mu google prikaz našeg mjesta gdje smo boravili, zajedno sa fotografijom našeg helikoptera. Uzeo sam olovku i ucrtao mjesto gdje je bila Amirova kuća 1994. godine. Nadao sam se (molio) da je Amir, ili njegova porodica ostala živjeti u ovom području. Prošlo je  24 godine! Nakon samo jednog dana, JEDNOG DANA, novinar me je kontaktirao i kazao mi da Amirova sestra još uvijek živi tamo. Amir sada živi u Švedskoj i ima Facebook profil. Njegova sestra je obećala da će stupiti s njim u kontakt i poslati mu moju e-mail adresu. Kazala je novinaru svoje prezime. Nije mi dugo trebalo da nađem Amira na facebooku. To je bio prvi put da mi razgovaramo i osjećao sam potpuno zadovoljstvo i uživanje. Mama (Terry Snider) Amir ti se zahvaljuje za sat 🙂 Mnogo mi je drago što sam danas dodao svog najnovijeg prijatelja na facebook, Amira Bajramovića. Ponekad su to samo sitnice 🙂 Veliko hvala novinaru iz Visokog, Senadu Hajlovac koji je pomogao da se ovo sve brzo odvije!” (J. F)

cazin.net

Portal Svjetlo Dunjaluka

Iznesite svoje mišljenje

Komentara