Press "Enter" to skip to content

Ništa nije strašnije od nuklearnog rata. Ovaj film to najbolje dokazuje

DAVNE 1984. pojavio se film koji danas spominju tek filmofili i zagriženi fanovi postapokaliptične tematike, a riječ je o filmu čija poruka nikada nije bila aktualnija.

Radi se o SF-u Micka Jacksona Threads koji se bavi posljedicama nuklearne katastrofe u radničkom gradu Sheffieldu na sjeveru Engleske, ali u većoj slici i medicinskim, ekonomskim, socijalnim i ekološkim posljedicama koje nuklearni rat ostavlja iza sebe.

“Film koji najtočnije prikazuje strahote nuklearnog rata”
Ipak, ovaj skromno producirani BBC-jev TV film s budžetom od tek 400 tisuća funti ostavio je daleko dublji trag na publici nego što je to bio slučaj s daleko razvikanijim i raskošnijim filmovima koji su uslijedili. Kritičari ga nazivaju “filmom koji je najtočnije prikazao strahote nuklearnog rata, ali i katastrofalni utjecaj koji bi takav događaj imao na čitav ljudski rod”.

Uspoređivali su ga s 20 godina starijim i Oscarom nagrađenim The War Game, a Jacksonov film na kraju je završio s nominacijama za sedam BAFTA-i.

Samo godinu dana ranije, ABC je emitirao The Day After, film slične tematike koji je pohvalio i tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan, a koji je pogledalo preko 100 milijuna ljudi koji su ostali šokirani prizorima posljedica nuklearnog rata i onime kroz što bi preživjeli bili prisiljeni prolaziti. Britanci su samo godinu dana kasnije podigli letvicu i kao odgovor pojavio se Threads u usporedbi s kojim je The Day After izgledao gotovo preblago.
Naravno, u obzir treba uzeti i geopolitički situaciju koja je u svijetu vladala ranih osamdesetih.

Bilo je to vrijeme nanovo probuđenih hladnoratovskih napetosti između svjetskih velesila, SAD-a i Rusije koje su posjedovale nuklearno naoružanje koje bi u vrlo kratkom vremenu bilo u stanju razoriti svijet, tako da strah od nuklearnog ratovanja nije bio neki teško zamisliv scenarij već neposredna prijetnja pojačana medijskom histerijom i paranojom.
Napetost možda nije bila kao ona koju je izazvala Kubanska kriza 1962., ali nedugo nakon sovjetske invazije Afganistana, diplomatske tenzije među svjetskim velesilama teško da su mogle biti napetije, a ratovanje nuklearnim naoružanjem djelovalo je izvjesnije nego prije.

Threads je ponovno relevantan. Nažalost.
Jenkins je nedugo prije početka rada na filmu radio i na odlično prihvaćenom dokumentarcu A Guide to Armageddon tijekom kojeg je došao na ideju za Threads. Kontaktirao je pisca i scenarista Barryja Hinesa koji je osmislio priču o dvije obitelji i njihovim životima u Sheffieldu koji je Hines dobro poznavao i koji je bio idealno mjesto radnje, jednim dijelom i zbog industrijskih i vojnih ciljeva koji su se nalazili u neposrednoj blizini.

Ideja je bila da nitko od likova ne zna što se točno događa izvan njihova neposredna okruženja, a to je ujedno i način na koji bi se većina ljudi suočila s nuklearnom katastrofom u situaciji kada su gotovo svi klasični oblici komunikacije postali nedostupni.

Guardianov kritičar Peter Bradshaw tvrdi da je Threads i film koji ga je do današnjeg dana prestrašio više od bilo kojeg horora, a 2014. je napisao: “Tek kad sam pogledao Threads pronašao sam nešto na ekranu zbog čega bi me oblio hladan znoj i zadržao u tom stanju 20 minuta, nakon čega bi uslijedili tjedni depresije i tjeskobe”.

I Bradshaw u tome nije usamljen jer mnogi su Threads naveli kao jedan od najstrašnijih filmova koji su ikada pogledali, a trenutna situacija u Ukrajini ponovno je učinila Threads nezaobilaznim na listi filmova koje morate pogledati. Geopolitička situacija vrlo je slična onoj u ranim osamdesetima, a zveckanje nuklearnim naoružanjem i napucavanja oko Černobila samo dodatno bude strah od najcrnijih scenarija.
Ako nas povijest ničemu nije naučila, može li film?
I dok svi situaciju promatramo s odmakom, iz sigurnosti vlastitog doma, filmovi kao što je Threads uspijevaju tamo gdje mnogi raskošnije producirani filmovi ne uspijevaju. Naime, Jacksonov film lišen je velikih scena razaranja već svoj fokus prebacuje na svakodnevicu ljudi čiji životi sve više gube doticaj sa stvarnošću prije rata i postaju gotovo neprepoznatljivi.

Boce mlijeka koje se tope na velikim vrućinama, trgovci koji prodaju štakore ispod postera bebe koja reklamira životno osiguranje i najpoznatija scena, krvavim zavojima omotani prometni policajac koji na teniskom igralištu okuplja skupinu pljačkaša prije nego ih smaknu.
Jezik je također jedna od žrtava rata, a druga polovina filma djeluje kao nijemi film jer rečenice se polagano pretvaraju u nekoherentne zvukove koje likovi sporadično ispuštaju.

Radi se o šokantnom antiratnom filmu koji će, kao i mnogi prije i poslije njega, svojom porukom doprijeti tek do dijela gledatelja. Nažalost, kao što je to slučaj i sa svim ostalim filmovima ove vrste, doprijet će do istomišljenika koji već ionako gaje antiratne osjećaje dok će ostali iz svega izvući vrlo malo ili će to doživjeti kao neizbježnost.

Na kraju krajeva, prisjetimo se samo scene iz kritiziranog, ali u konačnici vrlo kvalitetnog dokumentarnog serijala Olivera Stonea The Putin Interviews u kojem slavni redatelj s ruskim predsjednikom gleda kultni satirični film Stanleyja Kubricka Dr. Strangelove. I dok se Stone neprestano smijulji apsurdu nesposobnih vođa i egomanijaka koji razornim oružjem nonšalantno prijete cijelom svijetu, Putin sve gleda mrtav ozbiljan, kao da gleda dokumentarni film da bi nakon svega hladnokrvno konstatirao: “Malo se toga promijenilo od tog vremena. Jedina razlika je to da su suvremena oružja postala sofisticiranija i kompleksnija. No, naša nemogućnost da kontroliramo takve sustave održala se do danas. Postalo je samo teže i opasnije”.

“Nikada ne smijemo zaboraviti”
Redatelj je u jednom intervjuu komentirao da su ga prijatelji i kolege običavali zvati nakon svakog filma kako bi mu čestitali, no, to nisu učinili u slučaju Threadsa. I to je razumljivo. Threads je mučni i vjerojatno i zbog toga prespavani klasik. Film koji je s godinama postao još relevantniji, a najtužnije je da ga situacije poput ove u Ukrajini ponovno vraćaju u fokus javnosti.

Tekst ćemo završiti i osvrtom redatelja. Naime, njegov otac sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu i tek nakon što je pogledao Threads, po prvi puta u životu počeo je otvoreno opisivati strahote koje je vidio.

“To je apsolutno ono što smo ovim filmom željeli postići. Nikada ne smijemo zaboraviti, ali moramo pokušati – koliko god je to u našoj moći – promijeniti stvari”, zaključio je Jackson.
Index.hr

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.