Press "Enter" to skip to content

Ostavila sam namaz i počela sam da uživam u dunjaluku

PROBLEM: Rođena sam 1995. godine. Moju porodicu čine samo roditelji, nemam braće ni sestara. Nisam odrasla u islamu. Moji roditelji, kao i većina današnjih “muslimana”, nose samo muslimansko ime. Ne praktikuje se ništa više. Otac često pije, kao da u alkoholu pronalazi lijek za traume koje je doživio tokom rata. Subhanallah. A situacija u kući svakim je danom sve gora, kako finansijski, tako i psihički.

SAVJET: Ovo što ste napisali za svoje roditelje je stanje velikog broja naših ljudi, kojima su nakon rata uzeli dostojanstvo, pa ljudi izlaz vide u bježanju od stvarnosti potežući za alkoholom ili narkotičkim sredstvima, vjerujući da će im to ublažiti traume, međutim, svi znamo da u tome nije izlaz i spas.

Prije nekoliko godina počela sam sve više da se interesujem o našoj vjeri. Čitala sam, edukovala samu sebe, počela obavljati namaz, i činiti sve po propisima. Nikad ljepši osjećaj nisam imala. Kao da sam pronašla smisao. Mir koji mi je uvijek trebao. Svrhu života na dunjaluku… Nedugo zatim, počeli su mi se upućivati nervozni pogledi, šaputanja iza leđa, pa čak i otvorena pitanja oca: “Šta ti sad to glumiš?” Trajalo je nekoliko mjeseci, i ponovo su me odvukli sa Pravog puta. Moji najbliži.

Ovaj put koji ste opisali prošla je većina nas kada smo počeli sa praktikovanjem vjere, kako u pozitivnom, tako i u negativnom kontekstu… Neopisiv polet i osjećaj sreće, oslobađanje od teških okova, ushićenost, blagostanje, smirenost… svi ti momenti koje čovjek doživi nakon što shvati šta je stvarni smisao života, zašto je stvoren, zašto je i kako došao na dunjaluk, svjestan da neće vječno ostati na njemu, te čvrsto povjeruje da ide dalje, da postoji život nakon smrti, da nije uzalud živio… i najbitnije, da zna kome da se obrati, koga da zamoli za pomoć iz “bezizlaznih” situacija kada mu se čini da izlaza nema…, to su najjači momenti u čovjekom životu prilikom povratka Allahu, kod pokajanja… Ali, nakon tog početničkog zanosa, neminovno počinju iskušenja, nakon što se malo ustabilimo, Allah nam šalje iskušenja da se vidi koliko smo postojani kao što kaže u Kur’anu: “Zar misle ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’ i da u iskušenje neće biti dovedeni. A mi smo u iskušenje doveli i one prije njih, pa će Allah, doista, znati (ukazujući na) one koji govore istinu i one koji lažu.”

I to je priroda ovog svijeta, koji je prožet i satkan od iskušenja…čitav život se smjenjuju dobre i loše stvari… takav je dunjaluk, to samo teba prihvatiti i nastaviti živjeti. I u tom kontekstu je i vaše iskušenje da nakon početnog zanosa koji ste dozivjeli, i koji se manifestovao na vama i vašoj okolini, neminovno počinju reakcije i komentari vaših bližnjih i osuđivanje od strane okoline… Vašim roditeljima ne trebate zamjeriti, oni vam žele dobro zasigurno, samo su uplašeni time što se dešava sa vama, oni se uvijek postavljaju zaštitnički, vjerovatno smatraju da vam je neko “isprao” mozak, zatim vjerovatno i sam utjecaj medija koji danas izražavaju islamofobiju na svakom koraku i predstavljaju muslimane isključivo kao teroriste, nazadne i zatucane, a islam kao radikalnu vjeru, ostavlja zabrinutost na vaše roditelje i u tom stanju oni će sve uraditi samo da vas vrate da budete ona stara na kakvu su oni navikli.

Ali, kao što rekosmo, to rade iz dobre namjere i svog neznanja… Na vama je da budete jaki, da im i dalje bude poslušni u onome što je dozvoljeno, međutim, treba da ostanete čvrsti u praktikovanju islama, da tu ne popuštate, da obavite jedan ozbiljan razgovor sa njima, da je to vaš lični izbor, da vas to ispunjava, da je to dio vas i da oni vide vašu odlučnost i upornost. To je sad ispit za vas, koji trebate položiti… Naš savjet je da povećate dobročinstvo prema roditeljima, da im budete uvijek na usluzi, da oni uvide da vas je islam učinio boljom osobom u svakom pogledu. I vjerujte, nakon vrlo kratkog vremena, kada oni osjete promjenu na vama i vide vašu ustrajnost, ne samo da vas neće više odgovarati, naprotiv, dobit ćete podršku u njima. Pa vi ste njihovo dijete, plod njihove ljubavi i oni vam žele sve najbolje u životu…, samo što se percepcija njihovog viđenja stvarnosti i života više ne poklapa sa vašom percepcijom i onda je normalno očekivati takvu njihovu reakciju.

Da se razumijemo, ja nikad nisam izlazila u diskoteke, ti izlasci što moja generacija preferira i u njoj pronalazi užitak, mene nikad nisu privlačili niti činili sretnom. Smijali su mi se zbog toga. A ja sam bila sretna što sam drugačija od njih. Zahvaljivala sam Svevišnjem na svakom momentu koji provedem daleko od zablude. Za cijelog mog života možda sam pet puta bila na takvim mjestima (zbog nekih svadbenih veselja), da mi se Uzvišeni smiluje i oprosti mi. Nikad nisam uživala, uvijek sam uočavala svoju različitost na takvim mjestima.

Zadnja tri mjeseca situacija se pogoršala. Počela sam da uživam u dunjaluku. Muzika me počela činiti sretnom. Neprekidno mi je u kući odjekivala muzika. Ostavila sam namaz. Počela sam da se dotjerujem i uljepšavam. Počeli su mi prijati upućeni pogledi… Ukratko, počela sam da živim slično kao i ostala moja generacija koja je zalutala. Subhanallah!

Taj moj nemar sinoć je dostigao vrhunac kad sam izašla da proslavim Novu godinu, uz muziku, i ljude u alkoholiziranom stanju oko sebe. Posmatram ih, svi onako u ludilu, kao najveći mentalni bolesnici, u najvećem deliriju, i odjednom mi se javlja pitanje: “Jesi li stvarno sretna?” Neki osjećaj straha, hladnoće javi se oko mog srca. Završilo je sve, a u meni praznina. Kao da jedan dio mene nedostaje. Probudila sam se danas s neobjašnjivom tugom i bezbroj pitanja. Šta mi se desilo? Gdje sam ja? Kakav je ovo strašan put prema kojem sam se okrenula? Zar je vrijedilo tih nekoliko sati u muzici i takvom okruženju ovog osjećaja besmislenosti i nepripadanja? Zar je vrijedilo grijeha? Kao da sam iznevjerila samu sebe. Kao da sam pogazila sve lijepo i ispravno što sam ikad uradila.

Šejtan nikada neće čovjeka ostaviti na miru, njegov jedini zadatak je da ljude odvraća od Allaha i od islama, on za to živi, to ga najviše raduje i na tom putu zna biti jako uporan, dosadan i ustrajan. Naravno, ima i svoje taktike, kao i iskustvo od vremena Adema, alejhis-selam. Zamislite, kada je uspio našeg praoca Adema, alejhis-selam, koji je bio odabran Allahov rob, zavarati i biti uzrokom da izađe iz Dženneta, šta je tek onda sposoban uraditi nama ostalima koji smo daleko slabijeg imana od njega? Šejtan se nikada neće pojaviti pred čovjekom i reći mu: “Budi nevjernik”…. Njegov način djelovanja sasvim je drugačiji, perfidniji… Malo-pomalo zavodi čovjeka počevši od pokuđenih stvari, preko manjih grijeha, pa velikih grijeha, pa sve do novotarija i širka koji čovjeka izvode iz vjere.

Muzika je inače šejtanski instrument kojim on danas zavodi veliki broj ljudi na planeti, taj osjećaj sreće od slušanja muzike je prividan, prolazan i vrlo brzo duša ostaje prazna, osoba živi u iluzijama, u zanosu pjesme, emocije naviru, bude se strasti, ali njeno srce polahko umire a da to i ne osjeti… I jednoga trenutka, jednoga dana dođe do osjećaja praznine I depresije i slično… Međutim, sve je to dio ljudske prirode, mi smo slabašni robovi koji upadaju u greške svakodnevno, ali se trebamo boriti protiv toga i ustrajavati da se riješimo tih grijeha. Na našu sreću Allah je znao naše slabosti i ostavio je vrata pokajanja otvorena do Sudnjeg dana, i čovjek nikada ne treba gubiti nadu u Allahovu milost, jer Allah će sve grijehe oprostiti onome ko se iskreno pokaje i u potpunosti prestane činiti grijehe. Ono što možemo zaključiti iz vašeg pisanja jeste da je vama teško zbog počinjenih grijeha i to je dobar pokazatelj da u vama ima imana i da čeznete za pokajanjem…. Ostalo je još samo da se iskreno pokajete i da donesete odluku da se nećete vraćati na te grijehe. Međutim, ono što vam se opet može desiti jeste da opet nakon izvjesnog vremena upadnete u isti grijeh, ali bitno je da sad krenete putem pokajanja i da se trudite da izbjegavate griješenje. Allah će vidjeti vaš trud, a vašu iskrenost samo On zna, ukoliko budete iskreni sa Allahom, nema razloga da vas ne podrži u vašem nastojanju da postanete bolja vjernica.

Stoga, to što se tako osjećate je posljedica griješenja, zato da bi vam bilo bolje, da odagnate tu prazninu i osjecaj krivnje, krenite putem pokajanja, donesite čvrstu odluku, zatim udaljite se od društva koje će vas pozivati na grijeh, pronađite sebi društvo koje slično razmišlja kao i vi. Potom, zaposlite svoju dušu nekim hairli stvarima, slušajate predavanja, posjećujte džamije, počnite čitati islamsku literaturu, jednostavno zaokupirajte svoju dušu da nema kad da razmišlja o grijesima, i vremenom će vas, uz Allahovu pomoć, proći želja za griješenjem.

Dok vam pišemo ove retke, nalazimo se u autobusu iz Medine u Meku, krećemo se ka časnoj Kabi, I iskoristit ćemo priliku da uputimo dovu za vas na tom svetom mjestu, da vam Allah oprosti grijehe, da vas uputi na pravi put, da vam podari svako dobro oba svijeta i da vas sačuva svakog zla oba svijeta, ali isto tako vi učinite korak ka Allahu, požurite ka Njegovom oprostu i milosti koja je pretekla NJegovu srdžbu, jer Allah hoće da vidi naš trud i volju, pa nemojte Ga iznevjeriti… Možda baš iduće godine vi budete na ovom svetom putovanju ka Meki, zapamtite, Allah radi šta hoće i Njemu ništa nije teško.

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *