“POSTITI 16 SATI NA OVAKVOJ ŽEGI? POSTIT ĆU KOLIKO MOGU!” KO SE BOJI NADOLAZEĆEG MJESECA RAMAZANA?

“POSTITI 16 SATI NA OVAKVOJ ŽEGI? POSTIT ĆU KOLIKO MOGU!” KO SE BOJI NADOLAZEĆEG MJESECA RAMAZANA?

Ko se boji nadolazećeg mjeseca Ramazana?

Pred sami dolazak mjeseca Allahove milosti, već čujemo neke muslimane kako kukaju i kao da se boje nadolazećeg posta. Često možemo čuti komentar: “Bogami, postiti 16 sahata na ovakvoj žegi, nije mala stvar, postiću koliko mogu, kako onaj koji nikako ne posti..oprostit će dragi Bog.“ Da, jedno je sigurno…

Uzvišeni Allah, dž.š., je Milostiv ali je i Pravedan. Najviše volim priče naših deda i nana koji su islam i njegove propise shvatali svim srcem, sa potpunom predanošću. Neku noć sjedim tako kod svoje nane, Allah je sačuvao, kad žena njena generacija, 37 „godišće“ i tako započnu priče kako se nekad držalo do namaza u džematu, kako se nekad postilo, kako se nekad imalo stida. Muž (dedo)od ove nane, svako jutro je ustajao u zoru na „rani“ sabah, vode nisu imali u kući a ni ispred kuće. Zima vani, srce puca, a snijeg do koljena, ali njen muž (dedo) zagrnutih rukava i bos u opancima do česme koja je bila na sred sela kako bi uzeo abdest i klanjao sabah u džematu. Allahu ekber, koja iskrenost, koji pristup ibadetu!

Za nas bi ovakav slučaj bio jedna velikaaaa olakšica, mi bi sebi sami odmah donijeli fetvu, kako je vani veliki minus, veliki snijeg, ugroženo zdravlje, ipak je meni dozvoljeno u kući tejemum uzeti i polako pored vruća šporeta na brzinu četiri rekata, u sebi bi pomislili: “Allah zna da nisam mogao“…Da to smo mi.

Eh, kako se nekad postilo? Veli nana: “Sine, imali smo od stoke i imanja: dva vola, konje, tri krave, nekih 50-tak dunuma zemlje. Sječam se, bila sam već velika, kad je kod nas ljeti se trefio ramazan. Allahu si ti Dragi, ma meščini, onaj dan ko’ godina, nikad proći. A moj rahmetli dedo, on je bio glava porodice, bio jako učevan i pobožan čovjek, bio je strog kad je u pitanju namaz i post. Pa haj neka neko stisne da sjedne za sofru a akšam nije klanjao, taj se nije rodio i ne samo kod nas, nego u čitavom selu. A post, mi djeca nismo postili, a Bogami ostali jesu. Sječam se, dva dana su naši žito kosili ručno, pa po čitav dan, ali nikom nije ni na um palo da prekine post. Pa bi ga mi ženskinje sa njima pokupi i dovuci na volovima na guvno (mjesto gdje se sa konjima vrše žito). E onda bi se sine to žito vrhlo po nekoliko dana, ljudima bi udaraj krv na nos, ali niko nije htio da prekine post. Dedo bi naš, ala mu lijepo rahmtelje, reci:“Ako se insan „omrsi“, bez razloga, veliki je asija (griješnik) a efdalnije (bolje) je se strpiti malo.“

Da, dedo je bio u pravu, međutim kad danas vidimo te dede koji su na svojim plečima očuvali dini islam u Bosni, koji možda u zadnjih 30-40 godina nije propustio vakata u džematu, za kojeg je obavezno klanjati sunnete kao i farzove, koji posti od malih nogu, spremni smo im nalijepiti razne etikete: novotari, neznalice, da su u zabludi, kod savjetovanja tih ljudi, obično se bude grub…subhanAllah!

Pogledajmo kako su te naše dobre generacije, to je naš bošnjački selefu salih, prilazili ibadetu, sa potpunom iskrenošću, sa nijjetom da će ga Allah, s.w.t obilno nagraditi, sa strahom od Allaha da ako prekine post (iako je imao pravo, jer je to težak fizički rad), da će biti kažnjen. Za njih u njihovim ibadetima nisu postojale olakšice za kojima mi danas svakodnevno posežemo.

Eh, onda mi na um padnu svi ti naši momci, puni snage i mladosti, koji bez imalo ustručavanja u po bijela dana duhane pred kućom, u čaršiji, nažalost, često se može vidjeti da i alkohol konzumiraju. Više nema pravila, da se prvo akšam klanja pa tek večera, sad je pravilo, prvo budi u gradu po kafanama 5-6- sahata, jedi u gradu a onda dođi pod „gasom“ kući i spavaj sutra do podne.

Bićemo pitani za našu djecu, itekako ćemo biti pitani. Data su nam kao blagodat, a mi od njih pravimo životinje koje slijede samo strast.

Za vrijeme ovog mjeseca, mjeseca milosti, dovedi stanje u svojoj kući u najbolji red. Pokušaj sa tom promjenom, svi koji su u kući punoljetni, dužni su postiti, namaz obavljajte, iftare spremajte i rodbinu pozivajte kako bi vam se nafaka povečala, zajedno na teravih namaze idite, sadaku dijelite. Pokušajte, ove ramazanske promjene mogu vam život promijeniti.

Zašto kažem da su naše dede i nane, naš selefu salih kad je u pitanju post recimo? Pa zato što su imali isti odnos prema ovom ibadetu kao i selefu salih, generacija koja je došla nakon ashaba,r.a.

Omer ibn Hattab, r.a., oporučio je svome sinu Abdullahu da se vjere drži dostojanstveno a na prvom mjestu mu je oporučio, post tokom velikih vručina. Prenosi se da su neki ashabi kad bi im se približi smrt, bili tužni zbog onih ramazana koje neće moći postiti tokom velikih vručina, kao što su Ibn Mesud i Muaz ibn Džebel, r.a. Takođe se spminje da je Ebu Bekr, r.a. tokom vručina i dugih dana postio redovno a da je tokom zime (kraćih dana) zbog nekih olakšica prekidao post. Imam Ahmed ibn Hanbel, rhm, je postio tokom velikih vručina da je znao u nesvijest padati pa mi ga poljevali vodom da dođe sebi, kao i Ibn Omer, r.a.

Post je strpljivost, kako je objasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu a blago onome ko se strpi na današnjem vaktu pored svih iskušenja, neznanja, fitne i ostalog. Allah da nam se smiluje, olakša i primi naše ibadete u mjesecu Ramazanu, Allahume amin!!!

Preuzeto sa: Ramazan – mjesec odabran

Iznesite svoje mišljenje

Komentara