Predivna ispovijest Hamze Yusufa o njegovoj majci

Moja majka, Elizabeth Anne George Hanson, preseljela je prošle noći sa svojom rukom u mojoj, okružena svojom djecom. Imala je 95 godina. Kada se rodila, Osmansko Carstvo je vladalo većim dijelom muslimanskog svijeta. Živjela je u vremenima Velike depresije, Drugog svjetskog rata, Vijetnamskog rata, i Pokreta za ljudska prava, u kojem je bila aktivno uključena mnogo prije nego su se ostali pridružili. Moja majka je provela život služeći drugima. Nikada se nije žalila i bila je najetičnija osoba koju sam ikada upoznao. Mrzila je netrpeljivost, predrasude i bilo koju formu diskriminacije. Provela je svoj život boreći se protiv nepravde. Neka od mojih prvih sjećanja uključuju maršove ljudskih prava na koje je uvijek vodila i svoju djecu. Marširala je sa Dr. Kingom i Cesar Chavezom, i čak u svojim kasnim 80-im marširala je u San Francisku protiv rata u Iraku. Čitav život je volontirala u različitim organizacijama i bila na usluzi Komitetu za beskućnike u Marin County-ju. Čak i u svojim 80-im volontirala je u podučavanju meksikanskih imigranata i radnika s farmi kako pričati, čitati i pisati engleski, jezik koji je ona voljela i pričala predivno.

Moja majka je rodila sedmero djece i odgojila ih kao samohrana zaposlena majka u 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća. Živjela je u stalnom čuđenju i primjećivala je sve, od njihanja lista stabla na povjetarcu do boje cvijeta pored kojeg je prošla. Bila je spora i promišljena u svemu što je radila i ponekad je mene kritikovala što jedem prebrzo. Osmjehivala se neprestano i, pored boli od pobješnjelog raka u njenim posljednjim mjesecima, nikada se nije žalila. Nikada nije pričala loše o ljudima i prihvatala je ljude onakvima kakvi su bili, bez osuđivanja. Neposredno pred njenu smrt, moja starija sestra, Patricia, koja je trenerica za glas i muzički učitelj, spontano je otpjevala Molitvu mira od Svetog Franje predivno, a koju je moja majka voljela:

Gospodine, učini me oruđem svoga mira:
Gdje je mržnja, da donosim ljubav!
Gdje je uvreda, da donosim praštanje!
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo !
Gdje je zabluda, da donosim istinu!
Gdje je sumnja, da donosim vjeru!
Gdje je očaj, da donosim nadu!
Gdje je tama, da donosim svjetlo!
Gdje je žalost, da donosim radost!
Gospodine, učini da ne tražim:
da me tješe, nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da se trudim razumjeti druge;
da ne tražim samo da me ljube,
nego da i ja ljubim druge!
Jer ko daruje, prima:
ko prašta, bit će mu oprošteno
i ko umire sebi, rađa se za vječni život!

Prilikom sestrinog završetka pjevanja posljednjeg stiha molitve, “i ko umire sebi, rađa se za vječni život!”, moja majka je ispustila posljednji dah. Ovo je posvjedočeno od strane par ljudi koji su bili u sobi u tom momentu. Shvatio sam da je spjev sažeo život moje majke perfektno: tješila je, razumjela je, voljela je i davala je kao mali broj onih koje ja poznajem. Nije se hvalila o onome šta je činila; ustvari, nikada nije ni pričala o svom neprestanom služenju drugima: samo je to radila i živjela je istinu.

Moja majka je imala izvanrednu moć suzdržavanja i nije poznato da je ikada lagala ili ponižavala nekoga. U našim čitavim životima nijednom nisam zapamtio da je moja majka povisila glas na svoju djecu. Nikada nije davala razlog svojoj djeci da budu ljuta na nju, iako suprotno, nažalost, nije bilo uvijek istina. Voljela je i poštovala sve religije i podučila je svoju djecu istome. Iako je krštena u grčkoj pravoslavnoj crkvi zbog njenog očevog nasljedstva, odrasla je kao pobožna katolkinja. Imala je dubok interes za sufizam i voljela je pjesnika Rumija mnogo prije nego je on postao popularan na Zapadu. Bila je član budističkog Songhaija većinu svojih posljednjih godina i prakticirala je tibetanski budizam. 2010. godine u Fezu, Maroko, izgovorila je šehadet sa Sidi Ismail Filali Babom. Mnogo godina prije toga, neposredno nakon što sam ja prvi primio islam, pričao sam joj o vjeri i rekla mi je: “Znala sam da je poslanik Muhammed bio poslanik mnogo prije nego si se ti rodio, dragi.” Jednom me je odvela i u džamiju kada sam imao 12 godina da klanjam džumu namaz kako bih bio upoznat sa važnom svjetskom religijom. Živjela je u mom domu posljednje dvije godine svog života i uvijek je klanjala s nama i spuštala se na sedždu, i pored poteškoća. Moja supruga, Liliana, pružila joj je nevjerovatnu brigu sa potpunom nesebičnošću, i rekla mi je jednom prilikom: “Želim biti kao tvoja mama kada porastem.” Jedna priča sažima moju majku najbolje: Sharifa Uzma Husaini je bila s njom u Fezu, Maroko, u marketu. Trgovac, kod kojeg su kupovali nešto na jednoj od pijaca u Staroj Medini, rekao joj je: “Moraš svoju torbicu čvrsto držati, imamo mnogo lopova ovdje.” Na ovo je ona odgovorila: “Ja sam sufijka! Ako neko ukrade moju torbicu znači da njemu treba više nego meni.” To za nju nisu bile prazne riječi nego je to ono kako je živjela svoj život. Oni koji su poznavali moju majku će znati da ne pretjerujem. Nadam se da ću napisati duže priznanje njenom nevjerovatnom životu i mnogim dobrim djelima, ali zasad tražim samo dove za njenu dušu.

Izvori:

https://sandala.org/on-the-passing-of-my-mother/

https://www.facebook.com/notes/hamza-yusuf/on-the-passing-of-my-mother-elizabeth-george-hanson/10154309724251544

Za Akos.ba pripremio: S.M.

Akos

Iznesite svoje mišljenje

Komentara