Emisija ‘Jedva sam preživio’ emitovala se na Hayatu 2009. godine, a prikazivala je one priče koje zovemo čudnim ljudskim sudbinama. Ovakve priče samo život može izrežirati. NAPOMINJEMO DA JE MATERIJAL ARHIVSKOG SADRŽAJA.
I ovo je jedna od takvih priča.
Naime, 6. aprila 1992. godine zvanično je počelo razaranje ove zemlje, a napadnuti su svi oni koji su Bosnu i Hercegovinu smatrali svojom zemljom. Najhrabriji i nasjretniji su uspjeli dočekati kraj ratne golgote, ali mnogima to nije uspjelo.
Tešku ratnu sudbinu imalo je i selo Jelašci kod Kalinovika. Taj period je bio težak i porodici Pervan, a Fatima, majka dvoje malodobne djece morala je biti oslonac cijeloj porodici, jer je otac bio teško bolestan.
Pošto mi je muž rahmetli bio u bolnici, s mlađom kćerkom sam se zaputila kod njega u posjetu. Starija kćerka Mirveta je otišla sa nanom na selo – ispričala nam je tada Fatima.
U večernjim satima, Srbi su počeli hapsiti civile u selu Jelašci, pretežno starije ljude, preko 75 godina. U augustu 1992. godine ARBiH preuzima Rovoj, gdje je poginulo šest srpskih vojnika iz sela Jelašaca nakon čega je počela odmazda nad bošnjačkim civilima – govori mještanin.
Mirveta je tada imala pet godina, a na licu je i tada nosila ožiljke tog vremena. Bila je ranjena u večernjim satima, a nana je ubijena. Jedan dio stanovništva je uspio pobjeći u šumu, dok su drugi zarobljeni i odvedeni u školu.
Odlazim kod svoje nane koja je živjela u selu Jelašcu i tu počinje moja tužna historija. To je manje selo, svi su bili uznemireni, muškarci su bili već odvedeni u logore. Svakodnevno smo išli u posjete dedi i amidži, ali nam stražari kasnije nisu dopuštali kontakt s njima. Poslije podne smo nana i ja otišle kod rodice kada se začula jaka detonacija i kada je kuća počela da gori. Pokušali smo pobjeći prema šumi, ali nanu su pogodili i ostala je mrtva na licu mjesta, dok sam ja ranjena. Tu sam provela cijelu noć, dok je sve oko mene bila u plamenu. Mislila sam da nana spava jer sam bila dijete. Ujutro sam otišla do kuće naših rođaka, do naše kuće, ali sve je izgorjelo. Kasnije sam se opet vratila i ponovo sam legla pokraj nane. U međuvremenu su došli neki nepoznati ljudi. Morala sam se praviti mrtva jer nisam znala ko su. To su bili moji prvi rođaci i odveli su me u školu gdje je bila moja tetka. Strah nisam osjetila zbog šoka. U zatvoru sam osjetila najveći strah, zaspala bih čim bi srpski vojnici ušli u učionicu – prisjeća se tada Mirveta.
Fatima, dok je bila u posjeti mužu, nije znala šta joj se dešava sa kćerkom i ostatkom porodice.
- Tri mjeseca se nismo čuli. Poslije toga saznajemo da je bila ranjena, da je svekrva ubijena.. To je velika tuga i jad. Tražiš, ali ne znaš gdje je. Poslije godinu dana smo saznali da je na sigurnom. Kada sam našla dijete, tek tada mi je bilo sve jasno. Poslije tri mjeseca su nam prvobitno rekli: „Mirvetu ne tražite, ona je zaklana“ – govori majka.
Mirveta dalje nastavlja kako su je nakon ranjavanja odveli i u bolnicu kako bi joj ušili ranu na licu.
- Vratili su me u školu. Bilo je muškaraca, žena i djece i svakodnevnog zlostavljanja. Jednog od logoraša su skidali golog i tukli su ga čime su stigli pred majkom, ženom i djecom – navodi.
(M.S.)
Be First to Comment