Rugamo se dijasporcima, a ne vidimo sebe

Piše: Nataša Gaon Grujić

Kada bi me neko, onako sa strane, neko ko ne živi ovdje pitao – Kakvi smo mi to ljudi?, prvo bih rekla da smo dobri. Sigurno bih rekla da smo ljudi koji imaju dušu, mada ne postoji naučni dokaz o postojanju duše, a onda bih ruku stavila na prsa, jer tu smo svi osjetili bol i rekli – “Duša me boli”.

Rekla bih i da smo duhoviti, a da je duhovitost odlika inteligentnih ljudi, pa i da smo inteligentni. Sve bih to rekla, a onda bih pomislila kako baš i nismo takvi, kako smo prgavi, kako znamo biti zli i neumjereni u svojim komentarima. Možda bih najbolje objasnila život u ovoj zemlji na način da živimo između ekstremnog dobra i ekstremnog zla i tada me baš niko, vjerovatno, ne bi razumio.

Većina ljudi baš i ne razumije naše šale, često surove, ne razumiju naš crni humor, a ponekad je crn da crnji ne može biti. Ne razumiju ni našu potrebu da za nekog kažemo: “Vidi mu glave?!”, a ni onu: “Srce mi je k’o Trebević“. Neće sigurno razumjeti ni našu potrebu da se narugamo ljudima koje zovemo dijaspora, našim ljudima koji napune gradove u julu i augustu.

Oni su ustvari došli kući

U toku vožnje, čim primijetimo strane tablice, uputićemo vozaču komentar: “A je l’ se to tako u Austriji vozi?”. Narugaćemo se našim ljudima da ovdje dođu da bi otišli kod frizera i popravili zube. Komentarisaćemo na aerodromima velike kofere koje jedva vuku. Čim vidimo grupu nasmijanih ljudi koji se slikaju ispred Vječne vatre i Sebilja reći ćemo: “Vidi ih, majke ti, što se slikaju?!”, a zaboravićemo da ti isti ljude rade cijelu godinu da bi došli baš ovdje – u svoju zemlju.

Zaboravićemo da su došli svojoj rodbini, prijateljima, roditeljima koji su svake godine sve stariji i stariji. Zaboravićemo da su u tim velikim koferima pokloni. Zanemarićemo činjenicu da će svoj rodbini napuniti frižidere, a djeci u džep, da roditelji ne primijete, staviti novac za sladoled. Nećemo pomisliti da su oni, ustvari, došli kući. Prvih nekoliko dana posvetiće svojim porodicama, pa će se javiti nama svojim prijateljima i nikada, baš nikada, neće dopustiti da im mi platimo kafu.

Iskoristiće to vrijeme da odu nekoliko dana na more, pa ćemo se i tome narugati i reći – “Koliko para imaju, a idu u Tučepe. Da sam na njihovom mjestu, na Maldive bi, jarane, otišao”. Rijetko ko će pomisliti da oni samo pokušavaju živjeti svoj nekadašnji život, da se u toku svog godišnjeg odmora vraćaju onom životu od kojeg su otrgnuti.

Nećemo ni pomisliti da žele svojoj djeci, koja željeli mi to priznati ili ne, zemlje u kojima su rođeni više doživljavaju kao svoje od ove u koju ih roditelji dovedu, pokazati dio svojih korijena.

Nije toj djeci najjasnije, a Nenad Veličković je u Sahibu tako sjajno opisao, kada se svi zagrle, kod je na stolu hrana, slušaju neku tužnu muziku i plaču, da to ovdje zovu zabavom, ustvari dernekom. Kako će im biti jasno zašto roditelji plaču?!

Njima je sve slađe što je kupljeno u BiH

Nepravedni smo mi ljudi i to bih rekla nekome ko bi pitao kakvi smo. Nepravedni smo.

Bila sam nedavno na sarajevskom aerodromu. Aerodrom pun, odlaze naši ljudi, vraćaju se svom životu, daleko od ovog ovdje. Tresu se tijela u zagrljaju. Jedva se odvajaju jedni od drugih. Mašu jedni drugima sve dok se mogu vidjeti, a koferi su puni, ovaj put onim proizvodima bez kojih se ne može. Mogu se ti isti proizvodi kupiti i tamo u nekom Beču ili Oslu, ali nisu kao ovi ovdje. Znam da nema baš nikakve razlike, ali im ne govorim, jer njima je sve slađe što je ovdje kupljeno.

U tim mjesecima i ja se vidim sa mojoj prijateljima. I ništa se nije promijenilo, pričamo kao da smo se juče vidjeli. Ne moram, kod razgovaram sa njima, misliti šta smijem, a šta ne smijem reći. Smijemo se, zaboravimo da nam se godine rugaju i opet smo mladi. Pričamo o djeci i tada smo u sadašnjosti, u svim drugim trenucima nismo. I poželim, silno poželim, da zatvorim sve granične prelaze, da zatvorim aerodrom samo da mi još malo ostanu, jer i ja, kao i oni, dok su ovdje, živim moj život od kojeg sam otrgnuta.

Kada bi me neko, onako sa strane, neko ko ne živi ovdje pitao – Kakvi smo mi to ljudi?, možda bi najbolji odgovor bio da smo mi ljudi koji živimo između ekstremnog dobra i ekstremnog zla; da smo mi ljudi koji živimo otrgnuti od svojih prijašnjih života. Rekla bih i da smo prgavi i nepravedni, ali da se svake godine ljudi koji ovdje ne žive, sa radošću, vraćaju ovoj zemlji.

Teško je, ustvari, u ovoj zemlji bilo šta razumjeti…

AlJazeera

Iznesite svoje mišljenje

Komentara