Press "Enter" to skip to content

Rusija je zatvorila plin, cijene idu u nebo. Što sad može Europa?

RUSKE isporuke plina Europi putem plinovoda Sjeverni tok 1 neće se nastaviti u cijelosti sve dok se ne ukinu sankcije Rusiji zbog njezine invazije na Ukrajinu. Ovakvu poruku poslao je jučer službeni Kremlj.
Ruski glasnogovornik Peskov za sankcije je okrivio EU, Veliku Britaniju i Kanadu i to naveo kao razlog zbog kojeg Rusija neće pustiti plin kroz ključni plinovod koji doprema plin u Njemačku iz Sankt-Peterburga preko Baltičkog mora.

Cijena skočila za četvrtinu
Dakle, trenutno su dva problema oko europske opskrbe plina. Jedan je činjenica da Rusija plin ne želi isporučivati preko Sjevernog toka (Rusija još uvijek opskrbljuje Europu plinom preko plinovoda iz sovjetske ere kroz Ukrajinu, ali i preko Turskog toka), a drugi se tiče velike cijene plina, što opet stvara probleme ekonomske prirode.

Oko isporuke kažimo i da je Gazprom, ruski državni plinski div, priopćio u petak da će zaustaviti opskrbu plinom kroz Sjeverni tok 1 zbog tehničkog kvara, za koji je okrivio poteškoće s popravkom turbina njemačke proizvodnje u Kanadi. Njemačka vlada i EU osporile su tada tehnički razlog za obustavu isporuke.

Što se tiče cijene, one su u Europi skočile za četvrtinu nakon što je ruski Gazprom objavio da do daljnjeg neće Europi dostavljati plin cjevovodom Sjeverni tok 1.

>>Drastičan skok cijena plina u Europi

Nakon otvaranja nizozemskog tržišta cijena plina porasla je u terminskim ugovorima s rokovima isporuke u listopadu za 30 posto, na 272 eura po megavat satu (MWh). Naknadno se stabilizirala na 256 eura za megavat sat, u plusu 23 posto. U odnosu na isto lanjsko razdoblje viša je gotovo pet puta.

Dekanić: Skladištenje košta
Profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Igor Dekanić govori nam kako je u ovom trenutku jedini način da se ublaži kriza punjenje postojeće infrastrukture i plinskih skladišta do maksimalnih kapaciteta.

“U Europskoj uniji o tome se komuniciralo, pao je dogovor da se napune skladišta, čak je i međunarodna agencija za energiju izdala preporuku da se skladišta napune barem do 90 posto kapaciteta. EU je od 90 posto došla na 80 posto.

Skladištenje košta, morate plin kupiti, transportirati ga, napuniti skladište, a članicama se činilo da će 80 posto skladištenog plina biti dovoljno. Sad vidimo da Njemačka ide na 90 posto, kao Hrvatska. Neke zemlje individualno žele napuniti skladišta do punog kapaciteta.
“Ipak, skladišta plina su privremena ili nužna rješenja za ona najgora dva zimska mjeseca. To nije trajno rješenje. Druga rješenja su alternativni pravci dobave ili alternativni energetski izvori. A za to treba napraviti kompletnu infrastrukturu koja košta. Rješenja su i LNG terminali, tu vidimo da zahvaljujući njima kriza najmanje pogađa Španjolsku i Portugal”, kaže.

Kriza ga podsjeća na situaciju iz 1973.
Što se tiče cijene, na nju najviše utječe ova obustava.

“Obustava znači poskupljenje, a puštanje isporuke pojeftinjenje plina. Onog časa kad je plin postao burzovna roba, svi proizvođači i građani su izloženi milosti i nemilosti burze. Kad ima plina, cijena pojeftinjuje, kad ga nema, cijene lete u nebo.

Europska unija je prešla na burzovni način trgovanja nastojeći plin učiniti jeftinijim. Cijene jesu išle prema niže, dok nije došlo do političke krize i rata. Sad su cijene krenule u visine. Vrlo slično kao s cijenama nafte 1973. za vrijeme tadašnje krize.

Kriza je nastala uslijed rata između Izraela i arapskih susjeda. Nafta je tada poskupjela četiri puta. Onda je nastala panika. Automobilska industrija je počela proizvoditi drugačije automobile, počelo se napuštati naftu kao izvor za proizvodnju električne energije itd. Pojeftinjenje sredinom 1980-ih je sve gurnulo u ladice do novog poskupljenja, to je ovo sada”, objasnio je.

Brodić: Zanemarena je sigurnost dobave
Na ovu temu smo popričali s urednikom portala Energypress Ivanom Brodićem.

“Kriza opskrbe plinom u Europi je zbir nekoliko čimbenika. U prvom redu tu je dugogodišnje infrastrukturno okretanje smjeru dobave plina od istoka ka zapadu, jednostavno radi toga što su velike bušotine na resursima bogatom istoku postizale nižu dobavnu cijenu plina.

Zbog te ekonomske logike godinama je Europa okretala infrastrukturu u tom smjeru. Zanemarena je sigurnost dobave jer nakon pada Berlinskog zida, kada je Fukuyama proglasio trijumf liberalne demokracije, u Europi, opčinjeni tim trijumfom, nismo razmišljali o drugačijim mogućnostima.

A one su, poput ukapljenog plina ili plina koji bi trebao doći iz podsaharske Afrike puno skuplje varijante, što zbog tehnologije ukapljivanja, ali i radi skupoće izvedbe infrastrukture. Slično su razmišljali i u Rusiji pa su se okretali Europi, dok su tek nedavno napravili vrlo zahtjevan i dugotrajan plinovod Moć Sibira, koji nije dostatan za potpuni nadomjestak europskog tržišta”, kazao je on.
“Plinovodi su postali oružje”
“Drugi je čimbenik energetska kriza koja je izbila u najmnogoljudnijim zemljama svijeta uslijed koronakrize pa su plinske tvrtke ukapljeni plin trgovale na dalekom istoku, gdje se nije pitalo za cijenu, koja je naglo skočila i zbog krize u dobavnim lancima i poskupljenja brodskog prometa.

Nije pomogla niti cijena nafte u veljači 2020. godine koja je označila to da se eksploatacija ugljikovodika ne isplati te je došlo do nestašice na tržištu. Od toga se industrija počela oporavljati tek prošle godine.

No, onda je u jesen započela diplomatska kriza glede provedbe sporazuma Ukrajine, Zapada i Rusije oko autonomnih pokrajina na istoku Rusije. Unutar toga problema i diplomatskih nadigravanja plinovodi su postali oružje pa je djelomično suspendiran Jamal, vodila se opasna igra oko Ukrajinskog toka, a u veljači ove godine, nakon invazije na Ukrajinu, Europa je terminirala Sjeverni tok 2.
Sada imamo situaciju s “remontom” prvog profila Sjevernog toka i više nitko ne sakriva kako se radi o onome što smo već vidjeli u vrijeme Jomkipurskog rata. Samo sada je, za razliku od tada nafte, plin postao oružje.

To je za Europu dodatni problem, ne samo zato što je plin tranzicijsko gorivo prema širokoj dostupnosti i dostatnosti zelene energije i ne samo zato što je zatvoreno puno nuklearnih centrala nego i zbog toga što se cijena električne energije veže uz cijenu plina”, objasnio je.

Hrvatska je u boljoj situaciji nego zemlje na sjeveru EU
istaknuo je i kako osim Sjevernog toka imamo Turski tok koji radi nesmetano te Ukrajinski tok koji radi smanjenim kapacitetom, dodajući da Europa samo dobiva puni kapacitet sa Sjevernim tokom i Turskim tokom.

“Sjeverni tok je važan zbog punih kapaciteta. No, nešto će pomoći i Jadransko-jonski plinovod koji je pri kraju, a koji azerbajdžanski plin ima dovesti na jug Europe. Hrvatska će se isto priključiti na njega južnom interkonekcijom te je u tom smislu Plinacro u procesu osnivanja firme sa sličnim tvrtkama u Albaniji, Crnoj Gori i BiH.

I inače, Hrvatska je u nešto boljoj plinskoj situaciji negoli neke zemlje na sjeveru EU. Naime, Turski tok, kao što sam rekao, radi te je snabdijevanje kopnenim plinom preko čvora u Mađarskoj postojano, a LNG terminal je gotovo u cijelosti zakupljen te odgovara hrvatskoj godišnjoj potrebi.

Također, Hrvatska proizvodi oko 28 posto svojih potreba. U tom smislu nema straha. Pitanje je samo cijene, jer je plin ipak burzovna roba. Tu je i europski plan energetske solidarnosti iz 2017. godine kojega je Hrvatska potpisnik, a već su se neke susjedne zemlje pozvale na to. U tom smislu vjerojatno ćemo dijeliti dio plina s njima. Također je pitanje po kojoj cijeni”, rekao je Brodić.
“Europa se ne snalazi, najveća skladišta ima Mađarska”
Rekao je da će plin kao burzovna roba imati visoke cijene dok se ovi uzroci ne riješe.

“Dodao bih još i to kako se Europa evidentno ne snalazi. U nedostatku plina odlučuje limitirati cijene tuđeg proizvoda, što je elementarni ekonomski nonsens, bez obzira na motive pokušaja obuzdavanja ruskog proračuna za rat u Ukrajini”, objasnio je.

Što se tiče skladišta plina u Europi, kazao je kako niti jedna zemlja nema dostatne skladišne kapacitete za nesmetano funkcioniranje kućanstava i industrije kroz godinu.

“Najbolja je u tome Mađarska koja ima skladišta za šest do devet mjeseci. Hrvatska je na oko 20 posto potreba. Većina će vlada u krizi pokušati opskrbiti kućanstva, tamo su glasovi, no to je nuklearna opcija za proračune, jer ako poduzetnici ne rade, proračun se ne puni kako bi trebao, a onda pada puno toga, pa i socijalni transferi.”

“Rekao bih da je Europa nepripremljena i plaća najveću cijenu rata u Ukrajini”, objasnio je.

“Europa će morati izgraditi sustav LNG terminala”
I što takva Europa može da se ne smrzne?

“Teško je na to odgovoriti bez uzimanja u obzir razdoblja od nekoliko godina. Jer ova godina je prilično “čupava”, ne samo zbog rata u Ukrajini, visoke inflacije te vezivanja cijene struje za cijenu plina nego i radi toga što smo u periodu suše, a rijeke su nam potrebne ne samo za hidroelektrane nego i za hlađenje nuklearki.

U nekom srednjem roku, tri do pet godina, Europa će morati izgraditi sustav LNG terminala i pripadajućih plinovoda, obnoviti ili izgraditi nekoliko novih nuklearki te investirati veliki novac u zelenu energiju. Morat će se naći alternativni pravci za ugljen, naftu i plin”, rekao je.

“Što se tiče alternativnih pružatelja, govori da zemlje poput Katara, Irana, Norveške, Alžira, Libije ili Kanade treba promatrati zasebno.

“Svaka od tih zemalja ima vlastitu energetsku i vanjsku politiku. Neke poput Irana i dijela libijskih snaga imaju veliko savezništvo, uglavnom interesno s Rusijom, i teško su dokučive bez nekih ozbiljnijih političkih akcija.

Neke poput Norveške imaju veliku javnu podršku protiv ugljikovodika te bi u srednjem roku unutarnja politika te zemlje mogla biti izazov za trgovinu tim resursima. Katar je vrlo izgledna opcija. SAD je trenutno najveći energetski dobitnik ove situacije.

Za ilustraciju, više od polovine brodova na hrvatski terminal došlo je iz te zemlje. No valja naglasiti kako je incidentna kupovina vrlo skupa, a tvrtke iz svih ovih zemalja imaju dugoročne ugovore. Zbog toga katarski emir već nekoliko puta naglašava kako je teško očekivati nadomjestak ruskih energenata u kratkom roku”, objasnio je.

“Nuklearna energija mogla bi biti novo tranzicijsko gorivo”
Istaknuo je kako je ova situacija i zelenu tranziciju učinila skupljom.

“Nuklearna energija mogla bi biti novo tranzicijsko gorivo, jer ona ima nula emisija CO2, premda ima neke druge izazove. Štednja energije će u zdravorazumskom smislu nešto pomoći, no bit će nedostatna na srednji i dugi rok bez reforme infrastrukture i drugačijeg energetskog miksa”, dodaje.

“Rat je izazvao prvu pravu svjetsku energetsku krizu u povijesti”, rekao je Fatih Birol, izvršni direktor Međunarodne agencije za energiju. Pitamo Brodića možemo li reći da je to istina.

“Teško mi je polemizirati s tako uglednim stručnjakom kao što je gospodin Birol. Možda to doista jest tako, no ljudski um zapravo funkcionira u mentalnim okvirima pa bismo mogli reći, kako bismo u nekoj drugoj situaciji koju bismo iskusili osobno, također tvrdili kako je ovo do sada najveći intenzitet. Hoću reći, iskustva su subjektivna.

Objektivno, zbog čitavog niza okolnosti, infrastrukturnih i geopolitičkih, nalazimo se u energetskoj krizi koja iznimno boli Europu i jakog je intenziteta. Hoće li u tom smislu saveznici poduzeti nešto kako bi se snizila cijena ukapljenog plina, što su dužnosnici SAD-a sramežljivo najavili s Bledskog foruma, a kako bi se pomoglo najrazvijenijem kontinentu Europi, ostaje za vidjeti.

Kao i to bismo li tada mogli računati na zemlje Bliskog istoka, čiji proračuni dominantno ovise o resursima”, zaključio je urednik portala Energypress Ivan Brodić.
Index.hr

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.