Press "Enter" to skip to content

”Sat pravde vredniji je od 60 godina dobrovoljnog ibadeta, a sat nepravde je gori kod Allaha od 60 godina griješenja.”

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pravednost je temeljna ljudska vrijednost i vrlina s kojom je došao islam i učinio je stubom i glavnim faktorom napretka i sreće u ličnom, porodičnom i društvenom životu.

Muslimani kao pripadnici ummeta Muhammeda, a.s., i kao sljedbenici islama zaduženi su da uspostavljaju pravdu na Zemlji i da cjelokupni život i životni ambijent grade na temeljima pravde kako bi svi ljudi živjeli slobodan i život dostojan čovjeka i kako bi uživali u životu.

Islam ide dotle da je pravdu i uspostavljanje pravde učinio temeljnom zadaćom Allahovih poslanika, na šta aludira ajet:

Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali …. (El-Hadid, 25.)

Pravednost za posljedicu ima ljubav, bliskost, povjerenje. Ona obavezuje na pokornost. Na pravdi opstoje nebesa i Zemlja, ona je uzrok berićeta i prosperiteta u životu, ona je uzrok povećanja imetka, porodice i ostvarivanja sigurnosti.

Pravda je temelj države i njenog opstanka, jer nema mira, sreće, prosperiteta, upute, osim ako u društvu vlada pravda. Ibn Tejmijje je govorio: ”Allah će pomoći pravednog vladara, pa makar bio nevjernik.” U pravednoj državi siguran je i vladar i podanici, a u nepravednoj je nesiguran i vladar i podanici.

U hadisi-kudsiji, Allah je rekao: ”O robovi Moji, Ja sam Sebi zabranio zulum (nepravdu), i među vama sam je učinio zabranjenom, pa nemojte biti nepravedni jedni prema drugima.” (Muslim)

Pravda je Allahova vaga na Zemlji putem koje slabi uzima svoje pravo od jakog, a mazlum od zulumćara, i onaj čije je pravo ugroženo najlakše tim putem može doći do svoga prava.

Kur’an o pravednosti

Mnogobrojni kur’anski ajeti govore o pravdi i pravičnosti. Jedan od njih je i 90. ajet iz sure En-Nahl kojeg hatibi godinama ponavljaju na hutbama, i kada bi muslimani primijenili u životu poruke ovog ajeta bili bi sretni i na dunjaluku i na ahiretu.

Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.

Vrijednost naredbe se ogleda kroz vrijednost onoga ko naređuje, a u ovom ajetu, naređuje nam Allah, Svemogući Stvoritelj, da budemo pravedni.

Allah naređuje pravednost i dobročinstvo i naređuje lijep ahlak, a pravednost je dio tog lijepog ahlaka.

Muaz ibn Džebel prenosi da mu je Poslanik, a.s., rekao: ”Muaze, idi i pripremi svoju jahalicu za putovanje u Jemen.” Ja sam otišao, spremio se i došao pred mesdžid. Muhammed, a.s., je izašao iz mesdžida, uzeo me za ruku i rekao: ”Muaze, preporučujem ti bogobojaznost, istinit govor, ispunjavanje ugovora, izvršavanje emaneta, ostavljanje izdaje, samilost prema jetimu, čuvanje prava komšije, savladavanje u srdžbi, poniznost, nazivanje selama, blag govor, razmišljanje o Kur’anu, strah od obračuna na Sudnjem danu, smanjivanje nade i dobro djelo. Čuvaj se da ne uvrijediš i ne opsuješ muslimana, da u laž ne utjeruješ onoga ko istinu govori, ili da smatraš istinoljubivim lažova, i čuvaj se nepokornosti pravednom vladaru.”

Iz ovog vasijeta se zaključuje da islam naređuje lijep ahlak u svim stvarima, i dok naš islam bude takav, ljudi će nam prilaziti, dok u praktičnom životu budemo muslimani u stvarima koje je spomenuo Poslanik, a.s., nema sumnje da će muslimani biti ponosni i da će im biti dobro, a kada islam svedemo na nekoliko rekata namaza samo za našu dušu, na post ramazana, opet samo za nas lično, tada će ljudi bježati od islama a mi ćemo biti poniženi i odbačeni.

Rečeno je: ”Vjera, odnosno ahiret i dunjaluk opstoji na četiri vrste ljudi: alimu koji radi po svom znanju, neznalici koji ne zazire od učenja onoga što ne zna, bogatašu koji ne škrtari u imetku i siromahu koji ne prodaje svoj ahiret radi dunjaluka. Ali, onda kada alim iznevjeri znanje koje ima, tada će se i neznalica sustegnuti od učenja, kada bogataš postane škrt, tada će siromah prodati dušu šejtanu samo da bi imao krov nad glavom i da bi imao šta jesti, on i njegova porodica.”

Kur’an jasno ukazuje na pravednost prema drugim ljudima pa makar nam ne bili dragi:

O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo….. (En-Nisa’, 135.)

Muhammed, a.s., poslao je Abdullaha ibn Revahu da stanovncima Hajbera, jevrejima, procijeni urod palmi i ostalih plodova na koji trebaju dai porez, pa su oni htjeli da ga podmite da napravi manju procjenu, a on je kazao: ”Tako mi Allaha, ja vam dolazim od meni najdražeg čovjeka, a vi ste mi najmrži ljudi jer ste ubijali Allahove poslanike, ali me ljubav prema Poslaniku, a.s., i mržnja prema vama neće navesti da budem nepravedan.” Tada su njihove vođe rekle: ”Na ovome opstoje nebesa i Zemlja.” (Ebu Davud)

Zatim: Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – a Allah, doista, sve čuje i vidi. (En-Nisa’, 58.)

Komentirajući ovaj ajet, Sejid Kutb je rekao: ”Što se tiče suđenja, ovaj kur’anski tekst podrazumijeva potpunu pravdu među svim ljudima, a ne samo među muslimanima. To je pravo svakog čovjeka s obzirom na njegovu pripadnost ljudskoj vrsti.”

Čovjek je potreban pravde i pravičnosti, jer on živi, radi i sarađuje sa različitm ljudima s kojima ga ne vežu nikakve rodbinske veze i koje uopće ne poznaje, ali ako se živi u ambijentu u kojem vlada pravda on će i pored usamljenosti živjeti smireno i sigurno jer mu niko nepravdu ne čini i jer ostvaruje sva svoja prava bez problema.

Prenosi se od Seida ibn Musejjeba da su se musliman i jevrej parničili pred halifom Omerom, pa je on vidio da je istina na strani jevreja i presudio je u njegovu korist. Tada je jevrej rekao: ”Tako mi Boga, presudio si po pravdi.” Omer ga je upitao: ”Što si to rekao?” Odgovorio je: ”Kod nas u Tevratu zapisano je: ‘Koji god kadija presudi po pravdi, s njegove desne i lijeve strane nalaze se meleki i oni mu pomažu da bude pravedan i podstiču sve dok se drži pravde, a kada napusti pravdu, oni odu od njega.”’ (Džami’u-l-usul)

Imam Evzai priča da se vraćao sa dženaze Omera ibn Abdul-Aziza, pa je sreo grupu kaluđera, a jedan od njih je toliko plakao da mu se brada natopila suzama. Evzaija ga je upitao zašto plače kad halifa Omer ibn Abdul-Aziz nije bio njegove vjere, a ovaj je odgovorio: ”Ne plačem ja zbog njega, već zbog svjetla koje je otišlo s njim.” Mnogi kršćani su njegov kabur nazivali ”Kabur prijatelja”, zbog pravde koju je uspostavio u državi.

Jedan muslimanski vojnik došao je kod halife Omera da traži svoju vojničku plaću, a on je još u džahilijjetu ubio Omerovog brata. Kada ga je Omer vidio, namrštio se i rekao mu: ”Ja tebe ne mogu voljeti! ” Vojnik je upitao: ”Vođo pravovjernih, hoće li tvoja mržnja prema meni uskratiti moja prava?” Omer je odgovorio: ”Nikada!” Na to je vojnik rekao: ”Onda ja ne marim za tvojom mržnjom.”

Čovjek po imenu Ibn Hubejre došao je kod Alije, r.a., i rekao: ”Vođo pravovjernih, kada bi ti došla dvojica ljudi, jedan od njih te voli više od svoje porodice i imetka, a drugi te mrzi toliko da kad bi te mogao ubiti ubio bi te, i ti treba da im presudiš oko nečega, kako bi postupio?” Alija, r.a., je odgovorio: ”Da sudim u svoje ime onda bih presudio u korist onoga koji me voli, ali ja sudim u ime Allaha i presudio bih pravedno.” (Ibn Kesir, El-bidaje ve-n-nihaje, VIII/6.)

Sunnet o pravednosti

Muhammed, a.s., je u mnogim svojim hadisima upozorio ummet na važnost pravde i pogubnost nepravde, u svim situacijama i u svim sferama života.

Poslanik, a.s., je rekao: ”Allah će na Sudnjem danu u Svoj hlad staviti sedam osoba kada ne bude drugog hlada osim Njegovog, …a jedan od njih je pravedni vladar.” (Muttefekun alejhi)

Također je rekao: ”Najdraži Allahu i Njemu najbliži na Sudnjem danu bit će pravedni vladar, a najmrži Allahu i najgoru kaznu na Sudnjem danu kušat će nepravedni vladar.” (Tirmizi)

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: ”Sat pravde vrjedniji je od 60 godina dobrovoljnog ibadeta, a sat nepravde je gori kod Allaha od 60 godina griješenja.” (El-Asbahani)

”Na Sudnjem danu će i pravedan sudija poželjeti da nikada nije sudio ni dvojici ljudi koji su se sporili oko obične datule.” (Ahmed i Ibn Hiban)

Pravedno sudiš, pa zato možeš spavati pod palmom

Iz spomenutih ajeta i hadisa može se zaključiti da se pravednost odnosi na različite aspekte i sfere ljudskog života.

Prije svega treba spomenuti pravednost prema Allahu koja podrazumijeva izvršavanje Njegovih naredbi i ostavljanje zabrana, zahvalnost na blagodatima itd. Ko pokaže pravednost i položi ovaj ispit, pokazat će je sigurno i na svakom drugom mjestu.

Zatim pravednost prema svojoj porodici, prema bračnom drugu, jer mnogi brakovi su razoreni zbog nepravde bračnih drugova jednih prema drugima. Pravednost prema vlastitoj djeci koja je također preduvjet za harmoniju u porodici.

Pravednost profesora prema učenicima i studentima, što je također preduvjet zdravih odnosa i odgoja i izvođenja dobrih i sposobnih kadrova. U našem društvu, jer je uglavnom obilježeno nepravdom, i u ovoj sferi vlada haos.

Iz kur’anskih ajeta i hadisa dâ se zaključiti da islam poseban naglasak stavlja ipak na pravednost prema potčinjenima, odnosno pravednost vladara i sudija, jer ako tu izostane pravda, onda se društvu i građanima takve države crno piše.

Ta pravednost podrazumijeva da se ljudima olakša život a da im se ne otežava, da se ne zlostavljaju, ne varaju i ne izrabljuju, jer će to dovesti do nereda u društvu.

Vladari ukoliko žele biti pravedni moraju biti sluge narodu, moraju pokazati istinsku brigu i tada mogu očekivati dobro i napredak za sebe i državu. Svaki vid nepravde, nepotizma, mita, korupcije i sl., vladar mora u korjenu sasjeći.

Halifa Omer, r.a., bio je u Šamu, pa kad se vratio izašao je sâm u Medinu da vidi kakvo je stanje među građanima Medine. Sreo je jednu staricu i poselamio je a zatim je upitao: ”Znaš li šta je uradio Omer, kažu da se živ i zdrav vratio iz Šama?” Odgovorila je: ”Neka ga Allah ne nagradi!” Omer je upitao: ”Zašto?” Ona je odgovorila: ”Od kako je preuzeo hilafet nikada od njega nisam dobila ni dinara ni dirhema.” Omer je rekao: ”Možda Omer ne zna kakvo je tvoje stanje i kakve su tvoje potrebe?” Na to je ona kazala: ”Subhanallah, a ja sam mislila da čovjek ne može biti vladar a da ne zna kakvo je stanje njegovih podanika pojedinačno, od mašrika do magriba.” Kada je to čuo, Omer je zaplakao, i sam sebi rekao: ”Teško tebi, Omere, i ova starica je mudrija od tebe.” Zatim ju je upitao pošto prodaje učinjenu nepravdu prema njoj, jer on ne želi da zbog te nepravde strada halifa muslimana. Starica je rekla: ”Je li se to ti još izigravaš sa mnom?” Odgovorio je: ”Ne, tako mi Allaha!”

I ona je ”prodala” nepravdu koja joj je učinjena za 25 zlatnika (dinara). U tome su naišli Alija i Ibn Mes’ud i poselamili Omera oslovivši ga sa ”emirul-mu’minin”. Kad je to čula, starica se uhvatila za glavu i rekla: ”Teško meni, vrijeđala sam u lice halifu muslimana!” Na to je Omer rekao: ”Ništa ne brini!” Zatim je uzeo komad kože i napisao: ”Ovo je ugovor kojim se potvrđuje da je Omer otkupio nepravdu učinjenu toj i toj starici za 25 zlatnika, a svjedoci ovog ugovora su Alija ibn Ebi Talib i Ibn Mes’ud. Ako umrem prije vas stavite ovo pored moje glave uz ćefine da sa ovim sretnem Allaha na Sudnjem danu.”

Poslije vladara dolaze sudije koji svojim presudama itekako mogu doprinijeti procvatu društva, a mogu ga i u crno zaviti nepravednim presudama, što je kod nas čest slučaj. Posebno kada sudstvo nije nezavisno i kada je svijest o Allahu i odgovornosti na Sudnjem danu vrlo slaba.

Poslanik, a.s., rekao je: ”Tri su vrste sudija, jedan će u Džennet, a dvojica u Džehennem. U Džennet će onaj koji je znao istinu i sudio po njoj, a u Džehennem će onaj koji je znao istinu, a nije sudio po istini i pravdi, i onaj ko je sudio bez znanja.” (Tirmizi, Ibn Madže i Ebu Davud)

Spominje se da se neki jevrej sporio s Alijom, r.a., pred halifom Omerom, pa je prije suđenja Omer rekao Aliji: ”Stani pored svoga parničara, Ebu Hasane!” Alija je poslušao, ali je bio sav pocrvenio u licu od srdžbe. Nakon što je suđenje završeno, Omer ga je upitao: ”Jesi li se naljutio zbog toga što sam ti rekao da staneš pored parničara?” Odgovorio je: ”Nisam, tako mi Allaha, već zbog toga što si mi pred njim ukazao čast i poštovanje zovnuvši me po meni najdražem nadimku, Ebu Hasan. Pa sam se bojao da jevrej zbog toga ne pomisli kako je nestalo pravednosti među muslimanima.”

Završit ćemo sa pričom i riječima izaslanika bizantijskog cara, kada je posjetio halifu Omera.

Naime, bizantijski car poslao je izaslanika halifi Omeru da vidi kakvo je stanje kod muslimana i ko je taj čovjek od kojeg svi strahuju samo na spomen njegovog imena. On je došao u Medinu i pitao je muslimane: ”Gdje vam je kralj?” Rekli su mu: ”Mi nemamo kralja, već emira, a on je trenutno negdje izvan grada.” Našao ga je kako spava pod stablom palme, a pored njega je bio njegov štap koji je uvijek nosio, pa je rekao: ”Zar je ovo čovjek kojeg se toliko boje kraljevi i carevi?! Pravedno sudiš i zato možeš mirno spavati! Naš car sudi nepravedno i pravedno je da ne može mirno spavati i da je nesiguran.”

Molim Allaha da nam omili pravednost i da je učini sastavnim dijelom našeg života, a da nam nepravdu i zulum učini mrskim i da je odstrani iz naših života.

Saff

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *