Press "Enter" to skip to content

Šta ako Rusi izgube rat? Zapad neće imati puno razloga za slavlje: Treba se pripremiti na mračnije scenarije

‘Ruski poraz ne bi ponudio puno razloga za slavlje. Kada bi Rusija prekinula svoju invaziju, nasilje koje je već naneseno Ukrajini bila bi trauma koja će trajati generacijama’, piše Foreign Affairs

Ruski predsjednik Vladimir Putin napravio je stratešku grešku invazijom na Ukrajinu. Pogrešno je procijenio političko raspoloženje u zemlji koja nije čekala da je oslobode ruski vojnici. Pogrešno je procijenio i SAD, Europsku uniju i niz zemalja – uključujući Australiju, Japan, Singapur i Južnu Koreju – koje su sve zajednički stale usmjerene na poraz Rusije u Ukrajini.

SAD i njeni saveznici Moskvi nanose teške ekonomske štete. A budući da je svaki rat i bitka za javno mnijenje, Putinov rat u Ukrajini – u doba medijskih slika – Rusiju povezuje s ničim izazvanim napadom na mirnog susjeda, s masovnim ljudskim patnjama i brojnim ratnim zločinima. Na svakom koraku, Rusija se susreće s bijesom koji će u budućnosti biti velika prepreka njezinoj vanjskoj politici, piše u analizi časopisa Foreign Affairs.

Ruske strateške i taktičke greške u Ukrajini

Ništa manje od Putinovih strateških pogrešaka bile su taktičke pogreške ruske vojske. Imajući na umu procjene rane faze rata, sa sigurnošću se može reći da su rusko planiranje i logistika bili neadekvatni i da je nedostatak informacija danih vojnicima, pa čak i časnicima u višim ešalonima, bio poguban za moral vojske. Rat je trebao brzo završiti i munjevito obezglaviti ukrajinsku vladu ili je natjerati na predaju, nakon čega bi Moskva nametnula Ukrajini neutralnost ili uspostavila prorusku vlast u zemlji. Minimalno nasilje moglo je proći s minimalnim sankcijama. Da je vlada u Kijevu brzo pala, Putin bi mogao tvrditi da je sve vrijeme bio u pravu: da Ukrajina nije bila voljna ili sposobna braniti se, da nije prava zemlja – baš kao što je rekao u čuvenom govoru nekoliko dana uoči invazije.

Ali Putin neće biti u stanju pobijediti u ovom ratu na način kako je sam zamislio. Zapravo, nekoliko je načina na koje bi u konačnici mogao izgubiti rat. Svoju je vojsku uvukao u skupu i uzaludnu okupaciju Ukrajine, uništavajući moral ruskih vojnika, trošeći resurse i ne isporučujući zauzvrat ništa osim šuplje ruske veličine i guranja susjedne zemlje u siromaštvo i kaos. Mogao bi uspostaviti određeni stupanj kontrole nad dijelovima istočne i južne Ukrajine i vjerojatno nad Kijevom, boreći se tada protiv ukrajinskog otpora sa zapada zemlje suočen s gerilskim ratom – scenarij je to koji bi podsjećao na partizanski rat vođen u Ukrajini tijekom Drugog svjetskog rata. U isto vrijeme, predsjedao bi zemljom koja ekonomski postupno propada, a izoliranost joj raste, te sve veću nemogućnost raspolaganja bogatstvom na koje se oslanjaju velike sile. I, što je najvažnije – iako Rusija nije demokratska država, Putin bi mogao izgubiti potporu ruskog naroda i elita o kojima ovisi u vođenju rata i održavanju na vlasti.

‘Stvorili su pustoš i nazvali ga mirom’

Čini se da Putin pokušava ponovno uspostaviti neki oblik ruskog imperijalizma. No, uzevši u obzir njegovo neviđeno kockanje, čini se da je zaboravio na događaje koji su pokrenuli pad ruskog carstva. Posljednji ruski car, Nikolaj II. izgubio je rat protiv Japana 1905. godine i potom pao kao žrtva boljševičke revolucije, izgubivši ne samo krunu nego i život. Pouka: autokratski vladari ne mogu gubiti ratove i ostati na prijestolju.

Malo je vjerojatno da će Putin izgubiti rat u Ukrajini na bojnom polju. Ali mogao bi ga izgubiti kada borbe uglavnom prestanu pa se postavi pitanje: A što sada? Nenamjerne i podcijenjene posljedice ovog besmislenog rata za Rusiju teško će proći. A nedostatak političkog plana B — usporediv s neuspjesima planiranja američke invazije na Irak — dovest će do toga da će pobjeda u ovom ratu za njega naprosto biti neostvariva.

Ukrajina neće moći protjerati rusku vojsku sa svoga teritorija. Ruska vojska je moćnija od ukrajinske, a Rusija je, k tomu, i nuklearna sila. No, ukrajinska vojska dosad se borila zadivljujućom odlučnošću i vještinom, s tim da je prava prepreka ruskom napredovanju u Ukrajini sama priroda tog rata. Zračnim bombardiranjem i raketnim napadima, Rusija bi mogla sravniti gradove Ukrajine, čime bi ostvarila dominaciju nad teritorijem. S istim bi učinkom mogla pokušati i s malom upotrebom nuklearnog oružja. Ako Putin to odluči, ne postoji išta u ruskom sustavu što bi ga moglo zaustaviti. “Stvorili su pustoš” – napisao je rimski povjesničar Tacit o rimskoj taktici ratovanja, pripisujući te riječi keltskom ratnom vođi Kalgakusu – “i nazvali ga mirom”.

‘Višijevska’ Ukrajina s marionetskom vladom

Čak i ako bude tako, Putin ne bi mogao jednostavno otići iz te pustinje. On je zbog tampon-zone u Ukrajini pod kontrolom Rusije započeo rat protiv sigurnosnog poretka u Europi predvođenog SAD-om. Mogao bi Ukrajini nametnuti svoju političku strukturu, ali ukrajinsko stanovništvo je već pokazalo da ne želi biti okupirano. Žestoko će se oduprijeti – kroz svakodnevni otpor i pobunu te protiv marionetskog režima u istočnoj Ukrajini. Na pamet pada analogija s alžirskim od 1954. do 1962. godine. Francuska je bila nadmoćna vojna sila, ali Alžirci su ipak našli načina da je slome i oslabe podršku ratu u samoj Francuskoj.

Možda bi Putin mogao sastaviti marionetsku vladu s Kijevom kao glavnim gradom, svojevrsnu “višijevsku Ukrajinu”. Možda bi mogao i pomoću tajne policije pokoriti stanovništvo te ruske “kolonije”. Bjelorusija je primjer zemlje koju vodi autokratsku vlast pomoću policijske represije i uz potporu ruske vojske. To je mogući model za istočnu Ukrajinu pod ruskom vlašću. U stvarnosti, međutim, to je model samo na papiru. Rusificirana Ukrajina mogla bi postojati kao administrativna fantazija u Moskvi, ali to nikada ne bi moglo funkcionirati u praksi, zbog same veličine Ukrajine i nedavne povijesti zemlje.

Okupacija bi bila nesagledivo skupa

U svojim govorima o Ukrajini Putin se pogubio u sredini 20. stoljeća. Zaokupljen je germanofilskim ukrajinskim nacionalizmom iz 1940-ih. Otuda njegove brojne reference na ukrajinske naciste i njegov izrečeni cilj “denacifikacije” Ukrajine. Ukrajina ima krajnje desničarske političke elemente, ali ono što Putin ne vidi ili ignorira jest mnogo popularniji i mnogo snažniji osjećaj nacionalne pripadnosti koji se pojavio u Ukrajini otkako je ona stekla neovisnost od Sovjetskog Saveza 1991. godine. Vojni odgovor Rusije na Majdansku revoluciju 2014. godine, koja je zbrisala korumpiranu prorusku vladu, bio je dodatni poticaj tom osjećaju nacionalne pripadnosti. Otkako je počela ruska invazija, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij bio je savršen u svojim apelima na ukrajinski nacionalni osjećaj.

Da bi uopće uspjela, okupacija bi morala biti golemi politički pothvat, koji bi se odvijao na barem polovici teritorija Ukrajine. Bilo bi to nesagledivo skupo. Možda Putin ima na umu nešto poput Varšavskog pakta preko kojeg je Sovjetski Savez vladao mnogim istočnoeuropskim državama. I to je bilo skupo – ali ne tako skupo kao što je kontroliranje zone unutarnje pobune, do zuba naoružane brojnim stranim partnerima i u potrazi za bilo kakvom ruskom ranjivošću. Takav bi napor iscrpio rusku državnu blagajnu.

Užas rata obit će se Putinu o glavu

U međuvremenu, sankcije koje su Rusiji uvele zapadne zemlje rezultirat će isključivanjem Rusije iz globalne ekonomije. Neće biti stranih investicija, bit će sve teže steći kapital. Transferi tehnologije će presahnuti. Rusija će ostati bez tržišta na kojima je prodavala plin i naftu, što je bilo ključno za modernizaciju ruskog gospodarstva. Doći će do odljeva mozgova. Dugoročni učinak vrlo je predvidljiv. Kako je to povjesničar Paul Kennedy tvrdio u “Usponu i padu velikih sila”, takve zemlje imaju tendenciju voditi pogrešne ratove, preuzimati financijske terete i time sebi uskratiti gospodarski rast. U krajnjem scenariju, Rusija bi mogla pokoriti Ukrajinu i uništiti samu sebe.

Ključna varijabla je ruska javnost. Ona je u prošlosti podržavala Putinovu vanjsku politiku. Aneksija Krima bila je široko odobravana. Putinove poteze možda ne odobravaju svi, ali većini se sviđaju. Tako bi moglo biti i u prvim mjesecima rata u Ukrajini. Ruske žrtve će biti oplakivane, ali one će biti iskorištene u propagandne svrhe. Pokušaj međunarodne izolacije Rusije dao bi se izjaloviti potpunim ograđivanjem Rusa od vanjskog svijeta koji bi svoj nacionalni identitet mogli još više temeljiti na ogorčenosti. Vjerojatnije je, međutim, da će se užas ovog rata obiti Putinu o glavu. Rusi nisu izašli na ulice kako bi protestirali protiv ruskih bombardiranja Alepa u Siriji 2016. i humanitarne katastrofe koju su ruske snage potaknule tijekom građanskog rata u toj zemlji. Ali Ukrajina ima posve drugačije značenje za Ruse. Postoje milijuni međusobno povezanih rusko-ukrajinskih obitelji. Dvije zemlje imaju čvrste kulturne, jezične i vjerske veze. Informacije o tome što se događa u Ukrajini slijevat će se u Rusiju putem društvenih mreža i drugih kanala, demantirajući propagandu i diskreditirajući propagandiste. To je etička dilema koju Putin ne može riješiti samo represijom. Represija se također može sama po sebi vratiti. Često se to događalo u ruskoj povijesti: samo pitajte Sovjete.

Opasna perspektiva ponižene Rusije

Posljedice ruskog poraza u Ukrajini vratile bi Europu i SAD temeljnim izazovima. Pod pretpostavkom da će Rusija jednog dana biti prisiljena povući se, obnova Ukrajine, s političkim ciljem da bude primljena u EU i NATO, bit će zadaća divovskih razmjera. Pritom Zapad ne smije ponovno iznevjeriti Ukrajinu. S druge strane, slab oblik ruske kontrole nad Ukrajinom mogao bi značiti rascjepkano, destabilizirano područje neprestanih borbi s ograničenim ili nikakvim upravljačkim strukturama istočno od granice NATO-a. Humanitarna katastrofa bila bi drugačija od svih koje je Europa vidjela proteklih desetljeća.

Ništa manje zabrinjavajuća je perspektiva oslabljene i ponižene Rusije, koja gaji revanšističke porive slične onima koji su iznikli u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata. Ako se Putin održi na vlasti, Rusija će postati država parija, odmetnička supersila s načetim konvencionalnim vojnim potencijalom, ali i netaknutim nuklearnim arsenalom. Krivnja i mrlja ukrajinskog rata ostat će u ruskoj politici desetljećima. Malo je zemalja koje su profitirale od izgubljenog rata. Uzaludnost troškova utrošenih na izgubljeni rat, ljudske žrtve i geopolitički pad definirat će smjer Rusije i ruske vanjske politike još dugi niz godina i bit će vrlo teško zamisliti liberalnu Rusiju koja se pojavljuje nakon užasa ovog rata.

Valja se pripremiti (i) za mračnije scenarije

Čak i ako Putin izgubi kontrolu nad Rusijom, malo je vjerojatno da će ta zemlja odjednom postati prozapadna demokracija. Mogla bi se početi raspadati, posebno na Sjevernom Kavkazu. Ili bi mogla postati vojna diktatura s nuklearnim oružjem. Kreatori politike ne bi pogriješili kad bi se nadali boljoj Rusiji i vremenu kada bi postputinovska Rusija mogla biti istinski integrirana u Europu; trebali bi učiniti sve što mogu kako bi omogućili takvo što, čak i dok se odupiru Putinovom ratu. Bilo bi glupo, međutim, ne pripremiti se i za mračnije scenarije.

Povijest je pokazala da je neizmjerno teško izgraditi stabilan međunarodni poredak s revanšističkom, poniženom vlašću države kakva je veličinom i značajem Rusija. Da bi to učinio, Zapad bi morao izabrati pristup kontinuirane izolacije i obuzdavanja. Zadržavanje Rusije i SAD-a u takvom scenariju postao bi prioritet za Europu, budući da će Europa morati snositi glavni teret upravljanja izoliranom Rusijom nakon rata u Ukrajini; Washington bi se, sa svoje strane, želio konačno usredotočiti na Kinu. Kina bi, zauzvrat, mogla pokušati ojačati svoj utjecaj na oslabljenu Rusiju – što je dovelo do upravo one vrste izgradnje bloka i kineske dominacije koju je Zapad želio spriječiti početkom 2020-ih.

Putinove pogreške prilika su Zapada

Nitko unutar ili izvan Rusije ne bi trebao željeti da Putin dobije svoj rat u Ukrajini. Bolje je da izgubi. Ipak, ruski poraz ne bi ponudio puno razloga za slavlje. Kada bi Rusija prekinula svoju invaziju, nasilje koje je već naneseno Ukrajini bila bi trauma koja će trajati generacijama; a Rusija neće uskoro prestati s invazijom. SAD i Europa bi se trebali usredotočiti na iskorištavanje Putinovih pogrešaka, ne samo učvršćivanjem transatlantskog saveza i poticanjem Europljana da djeluju u skladu s njihovom dugo izraženom željom za strateškim suverenitetom, već i ukazivanjem Kini na lekciju iz ruskog neuspjeha: da izazivanje međunarodnih normi, kao što je suverenitet država, ima stvarne troškove i da ratni avanturizam slabi zemlje koje se u to upuštaju.

Ako SAD i Europa jednoga dana budu mogli pomoći u obnavljanju ukrajinskog suvereniteta i ako istovremeno mogu potaknuti Rusiju i Kinu u pravcu zajedničkog razumijevanja međunarodnog poretka, Putinova najveća pogreška pretvorit će se u najveću priliku Zapada. Ali po nevjerojatno visokoj cijeni – piše u analizi Foreign Affairsa.

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.