Stvari u kojima smo mi slobodno uživali, a djeci danas branimo

Da li su nas naši roditelji uopšte voljeli kada su nam dozvoljavali stvari zbog kojih mi danas upiremo prstom u njih i smatramo ih nepodobnima da bi nam dali bilo kakav savjet o roditeljstvu

Nevjerovatno je koliko se stvarnost promijenila jer, ako pogledamo šta smo mi to sve preživjeli, a današnjoj djeci ne dozvoljavamo ni pod razno, zaista se moramo zapitati jesmo li mi danas toliko ludi od panike ili je stvarno došlo to neko ludo vrijeme kada su stvari poput ovih postale nedopustive. I upitno je zapravo jesu li se stvari drastično pomjerile, promijenile ili smo danas samo nešto pametniji od naših roditelja? I da li je zaista potrebno toliko dizati paniku oko nečega s čim mi i naši roditelji nismo ni blizu toliko bili (pre)opterećeni?

U tekstu koji vam prenosimo s portala Zelena učionica, pogledajte spisak situacija koje će vam sigurno izmamiti osmjeh na lice i probuditi nostalgiju za vremenima u kojima ste vi odrastali a kojih je većina djece danas uskraćena:

Igrališta su za slabiće

Kome je zanimljivo da se igra na igralištima, i uz to na spravama koje su toliko sigurne da su predosadne, kad je bolje preskakati garaže i naopačke visiti sa komšijine trešnje? Kad je bilo mnogo zabavnije više vremena potrošiti u traganju za najopasnijom lokacijom za igru pa makar ona bila kilometrima udaljena od sigurnog gnijezda. Zamislite samo da današnji roditelji moraju da se bore s takvom odmazdom maloljetnih članova koje ne bi našli ni nakon 13 umreženih poziva paničnih majki iz svih dijelova naselja. I što je jako zabavno, nijedna takva odmazda, a bile su svakodnevne, nije završavala s većim brojem povreda od današnje djece koja često padaju kao kruške jer im nikada nije bilo dopušteno da nauče propisno da padnu.

Izgubljeni – nađeni

Kako je izgledao jedan dan našeg raspusta? Iz kuće bismo izašli još ujutru, za ručak smo ulijetali i izmaglili s natrpanim ustima da bi se opet pojavili kada je mrak već odavno pao, a mama se propisno odmorila bez našeg gnjavljenja. I nije nam smetalo ni plus 35, ni žega, nismo imali ni plastične boce s vodom, uvijek bismo se negdje snašli. I opet izgubili.

Gdje smo bili? Pa edukovali smo se u našoj izmišljenoj ljetnjoj školi gdje smo učili kako se hvataju žabe, koliko dugo je potrebno da se osuše mokre hlače, kako izgledaju ptičja gnezda iz ptičje perspektive, od kakvih je sve materijala iz prirode moguće napraviti praćku i tako dalje i tako dalje. I najmanja nam je briga pritom bila koliko je sati, koliko je stepeni i brine li naša mama gdje smo po cijeli dan. Ne zato što smo to pokušavali da ignorišemo već zato što roditelji od nas to nisu ni tražili ni spominjali.

Nikada nisu pomislili da nas je neko oteo ili da bi zato što nismo dostupni njihovom oku i signalu odmah panično zvali razne službe.
Uvijek smo sami sebe pronašli i doveli se kući.

Imaš već sedam godina – brini se za sebe

Znate li koje je bilo glavno obilježje djeteta koje je krenulo u školu, a da nije školska torba? Ma znate sigurno – pa prošli ste to! (ključ oko vrata). Dijete sa sedam godina ne samo da je imalo svoj ključ da bi ga eventualno nekada moglo koristiti, već ga je koristilo svakog dana jer je prije ili poslije škole bilo prepušteno samo sebi. Pretpostavljalo se da dijete od sedam godina već zna samo da uzme da jede – isječe/namaže hljeb/salamu, ispeče jaja, podgrije ručak (u šerpici na peći, ne u mikrovalnoj), biti samo u kući nekoliko sati i naravno da se pritom pretpostavljalo da se tako veliki-mali ljudi osim o ručku znaju brinuti o sebi i kada je riječ o svađama s prijateljima. I domaćem zadatku, naravno. Pa domaći se radio prije nego što se roditelji vrate kući jer čim su oni ušli, preletjeli pogledom naše knjige iza nas se već dizao ogroman oblak prašine dok smo se ispalili napolje na igru.

Toliko smo bili odgovorni – sami sa sobom, bez ičije pomoći. A ako smo slučajno jedan dan ostali još koju minutu s roditeljima to je samo zato što smo se sa komšijinom djecom već pošteno izigrali – kod nas ili kod njih, nakon što smo svi zajedno napisali svoje domaće zadatke.

Sa 12 godina si sposoban da budeš dadilja

Onaj ko je imao 12 godina bio je nadomak punoljetstva i ne da je mogao već je morao da čuva i pazi na svu mlađariju u ulici. Neki su tu ulogu naslijedili već sa 10 ii ranije i nisu se smatrali premladima za to. Naravno, nije im to baš ni bilo po volji jer su uvijek imali nešto da rade (aktivno), ali ko im je bio kriv kada su im roditelji uvalili malu djecu na samo 15 minuta što bi se redovno produžilo na sat-dva. Nisu ni oni bili ludi – dok su radili nešto svoje kod nekog zanimljivog, mi bismo dobili životnu priliku još malo trenirati odgovornost.

Krema za šta?

Danas su djeca od maja do kraja septembra natopljena kremom za sunčanje sa zaštitnim faktorom broj maksimum, iako na suncu provode tek sat-dva. Nekada je bilo obrnuto. Provodili smo vrijeme na suncu – maksimalno, a mazali se tek toliko da krema ostane na nama sat-dva.
U redu – recimo da je ovo jedna od najvećih opasnosti koju smo u ovom tekstu spomenuli, pa se nećemo baš puno rugati današnjim roditeljima i djeci koja u mraku klimatizirane sobe svijetle od predebijelog sloja preskupe kreme na kojoj od gomile naučno istaknutih činjenica jedva primećujemo taj famozni faktor. Što je ujedno riječ za koju poput kacige za bicikl, kao djeca nismo nikada čuli.

Ali neka, ako su se vremena već promjenila dobro je vjerovati da se promijenilo i sunce. I tako, dok nam od sunca prijete melanomi i tumori, takve čvrste dokaze baš i ne možemo naći za ostale spomenute primjere. Jer niko od nas nema nikakve trajne posljedice tog nepodobnog vremena znanog kao osamdesete/devedesete.

Imate li još primjera kojih se vi s nostalgijom sjećate a koje današnja djeca možda nikada neće osjetiti?

Akos.ba

Portal Svjetlo Dunjaluka

Iznesite svoje mišljenje

Komentara