Press "Enter" to skip to content

Susret nakon 27 godina: Ja sam dječak bez noge kojeg si uslikao u ratu

Fotoreporter Pixsella Robert Belošević uslikao je Aladina Hodžića dok je u pratnji oca Abdulaha nesigurno hodao na štakama
Stišćući u ruci uokvirenu crno – bijelu fotografiju, fotoreporter Pixsella Robert Belošević netremice je posmatrao mladića naslonjenog na ogradu jedne od zgrada na prepunom bihaćkom korzu.

I to tačno na onom mjestu na kojem ga je prije punih 27 godina prvi put ugledao kako u pratnji oca Abdulaha nesigurno hoda na štakama.

Bez obzira na prohujale godine odmah je znao da je to Aladin Hodžić (31). Mladić je digao pogled, srdačno se nasmijao i krenuo prema Robertui ekipi 24sata.

– Roberte, pa drago mi je da sam te napokon upoznao, imam osjećaj kao da te znam cijeli svoj život – iskreno je rekao Aladin smiješeći se svojoj uokvirenoj fotografiji koju mu je Belošević pružao. Pažljivo se zagledao u nju, a glavom su mu, poput bljeskova, prolazile godine života. Granatiranje, amputiranje noge, trauma zbog gubitka, navikavanje na protezu, ponovno hodanje, život i odrastanje u Italiji, supruga Adisa i kćerka Darija (4), niti vodilje njegovog života.
Dok su polako hodali užurbanim bihaćkim trgom, nije bilo čovjeka koji se nije zagledao u crno – bijelu fotografiju dječaka na štakama koju je Aladin ponosno nosio sa sobom.

– Pa ova fotografija je obišla svijet – doviknuo je stariji muškarac, a njegov prijatelj mu potvrdio da je se dobro sjeća. Zastao je i Aladin, a čuvši da je on taj dječak s fotografije, muškarci su mu prišli i tapšali po ramenu postavljajući mu brojna pitanja.

– Sine, s ponosom je nosi, ta je fotografija bila na svim svjetskim naslovnicama. A i tebi svaka čast, fotografu, što si je snimio – kazala su, gotovo u glas, dvojica prijatelja.

“Mislio sam da će mi noga narasti”
Plavokosi dječak kojem je granata 9. jula 1994. raznijela desnu nogu, izrastao je u prekrasnog mladog čovjeka koji se nije prepustio svom henidkepu. Živi u Bologni sa suprugom i kćerkom, zaposlen je u komunalnom preduzeću, planinari, trči, ide u teretanu, živi intenzivnim životom i pozitivno gleda u budućnost.

Tog kobnog jula 1994. godine, Aladin se s desetak prijatelja igrao na livadi blizu kuće u Ostrošcu. Ispaljena granata zafijukala je zrakom, a jedan od gelera oborio ga je na tlo na kojem je, u lokvi krvi, vrištao od bola i straha.

Dijelovi njegove desne noge ostali su razasuti po livadi, a rođak koji je živio u kući do njegove, u naručju ga je odnio do obližnje ambulante. Vidjevši težinu povrede, liječnici su ga hitno prebacili u bihaćku bolnicu.

– Jedan geler je prošao između ostale djece i pogodio me… Doktori su mom ocu predložili amputaciju noge. Objasnili su mi da bi je mogli spašavati, ali mišići i živci bili su potpuno sprženi i nikada ne bih mogao normalno hodati. Moj otac je pristao na amputaciju znajući da ću nakon rata dobiti protezu koja će mi omogućiti normalan život. Sjećam se da sam često gledao kroz hlače, tražio svoju nogu i pitao mamu gdje je nestala i kada će mi opet narasti moja draga noga – prisjetio se Aladin dok su šetali livadom na kojoj je stradao u ratnom vihoru. Iako mu je teško vraćati se u prošlost, želi pričati. Protivi se svakom ratu, protivi se stradavanju ljudi, posebno nevine djece.
Još kao dječak bio sam uvjeren da je noga kao kosa – kako rastem ja, rast će i ona. Kako je vrijeme odmicalo, bilo mi je jasno da od toga nema ništa. Shvatio sam da se mogu prepustiti ili boriti. I odlučio sam se boriti. Tokom tog mučnog perioda upoznao sam divnu djevojčicu Sanju Aleksić, koja je također ostala bez noge u ratu. Među nama se stvorilo čvrsto prijateljstvo, a upoznali smo i dobrotvora Marca Becija koji nam je u avgustu 1995. osigurao papire da odemo u Italiju i oboje dobijemo proteze – otkrio je Aladin. U Italiju je otputovao s ocem Abdulahom, a nešto kasnije pridružile su im se majka Fata i sestra Azra.

Godinu dana trenirao MMA
– U trenutku kada sam dobio protezu otvorio mi se jedan posve novi svijet. Ja sam, zapravo, naučio hodati s protezom i ne sjećam se kako je hodati s obje noge. Dok su se druga djeca igrala i trčala, ja sam morao sjediti sa strane jer nisam imao nogu i nisam mogao trčkarati kao i oni. I zato mi je proteza bila veliko olakšanje. Zamislite, nemate noge i odjednom hodate normalno, bez štaka, ne trebate ničiju pomoć… Koračaš nebu pod oblake! Imao sam osjećaj da bih stalno letio da se uvjerim da imam ponovno nogu. Nekih većih problema s protezom nikada nisam imao. Nekada mi je znala nažuljati nogu, ali, žuljaju te i i nove cipele kad ih kupiš. Nikada se nisam žalio na ono što mi se dogodilo – priznaje Aladin koji nikada od sebe nije radio žrtvu. Od trenutka kada je odlučio boriti se i stvoriti suživot sa svojim hendikepom, ništa ga nije zaustavilo. Nije mu bio prepreka za posao, bio je prvi u raznim sportovima i nastavio normalan život.

– Za mene nije bilo nemogućih misija ako je postojala jaka želja i još jači cilj. Volim ekstremne sportove i sve što je ludo. Nije mi problem pješačiti i 20 kilometara, probao sam bungie jumping, skakao padobranom, čak sam godinu dana trenirao MMA, po mom mišljenju jedan od najtežih i opasnijih sportova. Redovno idem u teretanu i proteza mi nikada nije stvarala probleme. Ali znala ih je stvoriti nekim ljudima. Primjerice, u teretanu je ušao mladić od 16 godina i kada je shvatio da imam protezu pitao me jesam li ostao bez noge u Drugom svjetskom ratu. Trener ga je za kaznu poslao da trči nekoliko velikih krugova oko teretane, a morao je odraditi i 100 marinaca (vježba koju čine sklek, čučanj i skok i koja i koja je služila pri selekciji američkih vojnika) – veselo govori Aladin koji je kroz život naučio da se sve događa s razlogom i da postoji rješenje za svaki problem, čak i onaj najteži.

Ljubav se rodila u salonu
Život ga je nagradio prekrasnom suprugom Adisom s kojom se oženio u avgustu 2016. godine. Rodom iz sela Stijena, nedaleko od njegovog Ostrošca, Adisa je radila u frizerskom salonu u kojem se Aladin ponekad dolazio šišati. Lijepa crnka odmah mu je zapela za oko, a dolasci na šišanje postali sve češći.
Odmah sam vidio da je fina djevojka i sve smo se više upoznavali. Kako sam živio u Italiji, počeli smo se dopisivati i polako započeli našu vezu. Svaki mjesec vikendom sam dolazio da je vidim. Nakon deset mjeseci vjenčali smo se u Cazinu. Darija se rodila 2018. godine i zaista je predivna. Aktivno je dijete, sve shvata i uživam provoditi vrijeme s njom. Budući da supruga nije mogla dobiti slobodno, sada smo u Bosnu došli samo Darija i ja. Doveo sam je kako bi provela više vremena sa svojom bakom koju rijetko viđa, ali imamo problem, jer ne želi pričati na bosanskom, samo talijanski koji baka ne zna – kroz smijeh kaže Aladin, dok nas vijugavim cazinskim cestama vozi prema rodnoj kući svoje supruge.

“Tata, ovu sliku treba obojati”
Na dvorištu ih dočekuje smeđokosa djevojčica koja veselo plješće rukama i čeka zagrljaj svoga tate. Nježno mu obavija vrat i umilnim ga glasićem moli da s njome popije čaj od šljunka i pijeska koje je, samo za njega, mućkala pola popodneva. Nakon čajanke, Aladin joj je iz auta donio uokvirenu fotografiju, a ona, ugledavši je, začuđeno zapitala: “Tata, ko je to? No vrlo brzo na slici je prepoznala svoga oca, koji je u trenutku stradavanja imao godina koliko i ona. Dok je prstićima nježno prelazila po fotografiji, zavrtjela je glavicom i iskreno priznala tati: “Tata, slika je lijepa, ali na njoj nema boje, trebamo je obojati!”
Robert se djevojčici ispričao što je bio tako nesmotren i zaboravio na boju, a Aladin sam sebi obećao da će fotografiju koja je dovela do jednog lijepog prijateljstva držati podalje od nestašnih ručica i šarenih bojica svoje mezimice.

Robert Belošević o susretu s dječakom sa fotografije
– Fotografija Aladina na štakama proglašena je fotografijom 1995. godine u Italiji. Iznimno sam ponosan na nju, a beskrajno sretan što sam upoznao Aladina. Razmijenili smo brojeve, siguran sam da ćemo se još sretati – rekao je Belošević.
Avaz

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.