Thomas Carlyle: “Muhammed, a.s., je heroj čovječanstva, a ne lažov i prevarant”

Thomas Carlyle (1795-1881), škotski historičar, filozof, matematičar i esejist, je održao seriju predavanja pod nazivom: ”Heroji i obožavanje heroja”

Jedno od predavanja nosilo je naslov: ”Heroj kao poslanik” i odlučio je da njegov heroj – poslanik bude, u njegovom vremenu najomraženiji čovjek – Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

U eri mržnje i pakosti prema svemu islamskom i slušateljstvu punom skepticizma i cinizma, Carlyle je otkrio brojne sjajne istine o svom heroju – Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. ”Hvaljeni” je uistinu bio pohvaljen. Jer, upravo to je ono što ime Muhammed znači – Hvaljeni, Hvale dostojni.

Pročitajmo šta kaže Carlyle o Muhammedu, a.s.:

”Tiha velika duša. On je bio jedan od onih koji moraju biti ozbiljni, čija sama priroda teži tome da bude iskrena. Dok drugi lutaju frazama i rekla-kazala izrazima, zadovoljavajući se time da tu i ostanu, ovaj čovjek nije mogao da sebe vidi u pukim formulacijama. On je bio sam sa svojom dušom i realnošću…

Takva iskrenost, kako je mi nazivamo, zaista u sebi ima nešto božansko. Riječ takvog čovjeka ja glas direktno iz srca same prirode. Čovjek mora slušati to kao ništa drugo, jer u usporedbi s ovim sve ostalo je vjetar.

Muhammedov dom bio je vrlo skroman, obična hrana bila mu je hljeb i voda. Ponekad se mjesecima nije naložila vatra na njegovom ognjištu. O njemu s ponosom govore.

Dobar čovjek, kako bih rekao, nešto je u njemu bolje od ma koje vrste privlačnosti, inače ga njegovi sirovi Arapi, koji su se pod njegovim vođstvom borili 23 godine, ne bi toliko poštovali. To su bili sirovi ljudi koji bi često zametali kavgu s divljom iskrenošću, bez prave vrline i čovječnosti i niko ne bi mogao njima upravljati i komandovati. Nijednog vladara u njegovoj kraljevskoj odori ne bi oni tako slušali kao ovog čovjeka koji je išao u ogrtaču koji je on sam sebi napravio.

Za tih 23 godine iskušenja smatram da je trebalo biti pravi heroj. Ti Arapi, čovjek Muhammed i ono stoljeće – nije li to sve kao jedna iskra da je pala, iskra u jedan svijet čiji je pijesak izgledao crn i nezapažen i gle, taj pijesak se pokazao kao barut koji je zasvijetlio visoko u nebo – od Delhija do Granade.

Bilo je i drugih ljudi koji su ispovijedali monoteizam ali ni jedan nije bio ravan njegovoj čistoj i čvrstoj vjeri u jednog Boga.”

Za Akos.ba priredio: Nedim Botić

 

Iznesite svoje mišljenje

Komentara