Umro je slušajući glas hurija

Trojica dobrih mladića dogovorila su se da se sastaju svaki dan jedan sat prije sabah-namaza kako bi se zajedno zaputili do nekog mesdžida u kojem bi klanjali do sabahskog ezana. Jednoga dana kasnio je jedan od njih, i nije došao sve dok do sabahskog ezana nije ostalo samo pola sata.

Kada je konačno došao, krenuli su autom, i u tom trenutku pored njih je prošao drugi auto koji samo što nije “eksplodirao” od jačine i glasnoće muzike. Rekli su jedni drugima: ‘’Zašto da ga ne sustignemo, možda ga Allah uputi našim sebebom?’’

Vozili su se autom od ulice do ulice, signalizirajući vozaču drugog auta svjetlima. Meðutim, tog vozača takav njihov postupak navodi na misao da ga provociraju i da ga žele tući. Zaustavio se, a i oni su se zaustavili. U tom trenutku iz auta je izašao srdit čovjek, visokog rasta i ogromnog tijela, te im se obratio: ‘’Želite se tući?’’

Oni su mu odgovorili: ‘’Neka su na tebe Allahov mir, milost i berićet.’’ Tada taj čovjek pomisli u sebi, čudeći se: ‘’Onaj koji hoće da se tuče ne naziva selam’’, te ih opet upita: ‘’Ko od vas želi da se tuče?’’, na što mu ponovno odgovaraju: ‘’Neka su na tebe Allahov mir, milost i berićet.’’ Tada i taj čovjek reče: ‘’Neka su i na vas Allahov mir, milost i berićet.’’

Tada poče razgovor izmeðu njih. Oni ga upitaše: ‘’O naš brate, da li znaš koje je sada doba? Ovo je vrijeme u kojem Uzvišeni Allah silazi na dunjalučko nebo, silaskom koji priliči Njegovoj uzvišenosti. U ovome vremenu neće Ga zamoliti rob a da mu se neće odazvati, ili zatražiti nešto od Njega a da mu to neće dati.’’

Čovjek odgovori: ‘’Čini mi se da vi ne znate ko sam ja?’’

‘’Ko si ti?’’, upitaše.

‘’Zar vam nisam rekao da vi mene ne poznajete? Ja sam Hasan, radi kojeg je stvorena Vatra – Džehennem’’, odgovori.

‘’Utječemo se Allahu, kakav je to govor? Boj se Allaha i ne gubi nadu u Allahovu milost’’, rekoše mu njih trojica.

Zatim ga podsjećaju na pokajanje i da je Allah milostiv prema Svojim robovima i da je On Milostivi i Samilosni.

Ove njihove riječi djelovaše na njega te im kroz plač reče: ‘’Zar će me Allah prihvatiti? A ja sam počinio sve grijehe. Nema grijeha a da sa njim nisam bio nepokoran Allahu. Ja sam sada u pijanom stanju. Da li će se primiti moje pokajanje?’’ Odgovaraju mu: ‘’Da, zaista pokajanje briše grijehe koji su prije učinjeni.’’

‘’Onda mi pojasnite kako?’’, upita ih. Oni ga tada vode zajedno sa sobom do jedne svoje najbliže kuće gdje se on okupa, namirisa i obuče najljepšu odjeću. Potom zajedno s njim odlaze da obave sabah-namaz, a on reče: ‘’Tako mi Allaha, zaista je ovo prvi namaz koji obavljam Allaha radi, poslije dvije godine. Ravnaju se u saffu, a Allahova odredba bi da imam uči: “Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo oprašta i On je milostiv.” (Az-Zumer, 53) Hasan je počeo plakati i jecati, i kako je imam dalje učio, njegov plač se povećavao. Kada su klanjali namaz, prilazi mu imam, čestitajući mu na pokajanju.

Izašao je Hasan iz mesdžida zajedno sa mladićima koji ga upitaše za njegovu porodicu. On im reče: ‘’Imam oca koji klanja u tom i tom mesdžidu, potom sjedi u njemu do izlaska sunca.”

Mladići mu predložiše da pronaðu Hasanovog oca u mesdžidu. Stižu do mesdžida nakon izlaska sunca i nalaze starca koji jedva hoda i kojem je potrebna Hasanova pomoć. Hasan pokaza na njega: ‘’To je moj otac.’’ Prilaze mu, selameći ga i govoreći mu: ‘’O šejhu, sa nama je tvoj sin Hasan.’’

Nakon što je čuo ime Hasan, starac govori sa uzdahom: ‘’Hasan, Allah ti spalio lice vatrom, o Hasane.’’ Govore mu: ‘’Traži oprosta, o šejhu. On se zaista pokajao i Allahu vratio, i ovo je on, povratnik vama.’’ U tim trenucima Hasan pada na očeva stopala ljubeći ih, i kroz plač traži oprost od oca i on mu oprašta. Takoðer, Hasanova majka saznaje za njegovo pokajanje i ona ga grli opraštajući mu.

Dani su prolazili a Hasan je razmišljao o svom stanju prije pokajanja i poslije njega. Uvidio je da je počinio dosta grijeha i sam sebi reče: “Moram se iskupiti za ove pogreške tako što ću žrtvovati svu svoju krv Allaha radi.”

Otišao je kod svoga oca tražeći od njega da mu dozvoli da ide u džihad. Otac mu odgovara: ‘’Hasane, hvala Allahu Koji te nama vratio sa uputom, a ti želiš da ideš u džihad?!’’ Hasan ostaje uporan i otac mu reče: ‘’Ako ti majka dopusti, pa i ja sam saglasan.’’ Tada Hasan odlazi kod majke tražeći saglasnost, a ona mu govori isto kao i otac: ‘’Hasane, hvala Allahu Koji te nama vratio, a ti želiš ići u džihad?!‘’

Hasan i dalje ostaje uporan te mu majka dopušta odlazak pod uslovom da se zauzme kod Allaha za njih na Sudnjem danu, ukoliko preseli kao šehid.

Hasan odlazi i obučava se i trenira za borbu tako da se ubrzo usavršava u tome. Potom se zapućuje svojim prijateljima tražeći od njih da ga uzmu sa sobom na bojno polje džihada. Nije prošlo ni nekoliko mjeseci a Hasan je vidno napredovao na bojnom polju. Tako je bilo sve dok ih jednog dana ne opkoliše neprijatelji u brdima, stezajući obruč, granatirajući ih iz aviona. Tada je jedna granata pogodila Hasana.

Njegovi saborci o tom trenutku pripovijedaju: ‘’Pogodila ga je granata, i vidjeli smo kako je pao sa vrha brda, preko velikih stijena. Nakon što se stišala paljba, sišli smo do njega, krvario je iz svih dijelova tijela, njegove kosti su bile polomljene, a on se smješkao. Zvali smo ga: ’Hasane!’, na što on reče: ‘Šutite! Tako mi Allaha, zaista čujem glas hurija koje me dozivaju iza brda.’’ Tada izgovara šehadet i ispušta dušu. To je Hasan koji je govorio: ‘Ja sam Hasan radi kojeg je stvorena Vatra – Džehennem. Allah je primio njegovo pokajanje i počastio ga šehadetom.

(PREUZETO IZ DERSA POD NASLOVOM ‘’IZ STANJA U STANJE’’,  ŠEJHA HALIDA RAŠIDA)

minber.ba

Iznesite svoje mišljenje

Komentara