Vrata na koja dolaze grijesi

Griješenje robu dolazi najčešće na ova četiri vrata:

a) Pogled je prvenac i izaslanik strasti

Čuvanjem pogleda se u osnovi čuva spolni organ. Ko dozvoli sebi da gleda ono što je Allah zabranio doveo se pred propast, jer Uzvišeni kaže:

Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.’’ (En-Nur 30-31)

Nema sumnje da je pogled temelj većine nemilih događaja koji mogu snaći čovjeka.

Svi nemili događaji su krenuli od pogleda
Kao što i većina požara izbila od žeravica
Koliko je pogleda izašlo iz srca
kao što strijela izlazi između luka i konopca
Dokle god čovjek ima očne kapke
Očima drugog je izložen opasnosti
Nema dobrodošlice radosti koja povlači štetu

b) Misao

Misli su daleko teže, jer od njih počinju dobro i zlo. Iz misli se rađaju htijenja, interesi i čvrsta uvjerenja. Ko bude pazio na svoje misli uhvatio je za povodac svoga nefsa i savladao svoju strast. Ko se ne bude osvrtao na svoje misli odvest će ga u propast. Pohvalne misli zasnivaju se na četiri temelja:

– Misli kojima rob pridobiva ovodunjalučke koristi
– Misli kojima odstranjuje ovodunjalučke štete
– Misli kojima zadobija ahiretsku korist
– Misli kojima odstranjuje ahiretske štete

Neka rob gleda na svoje misli i ideje i težnje kroz ove četiri podjele.

c) Riječ

Čuvanje riječi označava da iz čovjeka ne proizađe zalutala riječ. Govorit će samo ono, u pogledu čega se nada nagradi i povećanju svoje vjere. Ako hoće da izgovori riječ, pogledat će da li u toj riječi ima zarade, koristi ili ne. Ako u njoj ne bude zarade suzdržat će se, a ako bude, pogledat će da li će time ispustiti riječ za koju postoji bolja zarada, pa je tako neće zapostaviti radi ove.

Ako želiš da dokažeš ono što je u srcu, dokaži to pokretima jezika, jer on predočava ono što je u srcu, želio to njegov vlasnik ili ne. Zato je Jahja ibn Mu’az rekao: „Srca su kao posude u prsima. Ono što sadržavaju u njima vri, a kutljače su njihovi jezici. Zato sačekaj dok čovjek izgovori, jer njegov jezik zagrabi iz srca i slatko i kiselo, i ukusno i neukusno, obavještavajući te o ukusu njegova srca onim što jezik dohvati.“ Značenje ovoga je: Kao što svojim jezikom kušaš hranu iz posuda i saznaješ kakava je ona, isto tako iz čovjekovog srca putem njegovog jezika kušaš šta je u njegovom srcu, kao što kušaš svojim jezikom hranu koja se nalazi u posudi. Zato čovjek musliman mora čuvati svoj jezik, jer najviše što će ljude odvoditi u vatru jesu usta i spolni organ. Jezik će ljude povlačiti na njihovim nozdrvama ka vatri. Možda čovjek ne razmišljajući izgovori neku riječ pa se strovali u Džehennem na većoj udaljenosti nego što su istok i zapad. Ili će se strovaljivati u Vatru sedamdeset godina. Možda izgovori riječ iz Allahove srdžbe i nemisli da će ona dostići ono što je dostigla, pa mu Allah upiše Svoju srdžbu sve do dana dok se s Njim ne susretne.

Onaj koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan govori samo dobro ili šuti. Kada lijepo ispoljava Islam, govori samo ono što ga se tiče. Jezik je nešto za što se Allahov Poslanik najviše pribojavao za muslimane. Svaki čovjekov govor je protiv njega, a ne za njega, osim da naređuje dobro a zabranjuje zlo, ili da spominje Allaha.

Tvoj govor je tvoj zarobljenik sve dok ne izađe iz tvojih usta, a kada izađe onda si ti njegov zarobljenik. Allahu ničiji govor nije skriven. On kaže: ‘’… on ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.’’ (Qaf 18)

Jezik ima dvije velike mahane. Ako se spasi jedne neće se spasiti druge: Mahana govora i mahana šutnje. Onaj koji govori neistinu je govorljivi i nepokorni šejtan, a onaj koji prešuti istinu je nijemi šejtan, nepokoran Allahu. Voli da se raspravlja i da ulazi u razmirice kada se ne pribojava za sebe.

Oni sljedbenici Istine koji stoje na srednjem putu čuvaju svoje jezike od neistine, a upotrebljavaju ih samo u onome što će im donijeti korist. Čovjek će na Sudnjem danu doći sa dobrim djelima poput brda, ali će vidjeti da mu ih je sve uništio. Doći će sa lošim djelima poput brda pa će vidjeti da mu ih je njegov jezik sve uništio mnogim spomenom Allaha, Azze ve Dželle, i svega što je vezano za Njega.

d) Korak

Čuvanje koraka označava da roba njegove noge nose samo ka onome za što se nada nagradi. Ako u njegovom koračanju nema dodatne nagrade, bolje mu je da sjedi. Iz svakog dozvoljenog koraka može izvući vid približavanja Allahu. Svi njegovi koraci mogu biti vid približavanja sa ispravnim nijjetom. Allah, Azze ve Dželle, opisao je robove Milostivog da ispravno govore i ispravno koračaju. On kaže: ‘’A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: “Mir vama!” (Furqan 63)

Isto tako Allah, Azze ve Dželle, objedinio je poglede i korake, u prijevodu značenja ajeta: ‘’On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.’’ (Gafir 19)

Autor: Dr. Seid El Kahtani

Menhedž

Portal Svjetlo Dunjaluka

Iznesite svoje mišljenje

Komentara