Press "Enter" to skip to content

Zorom se ranilo, mnogo se radilo, ali uvijek se veselo bilo…

Danas je znatno drugačije i vrlo rijetki su primjeri kao ovaj na naslovnoj ili na fotografiji u prilogu ispod, koja je novijeg datuma, gdje se komššije, težaci, uzajamno pomažu, druže, solidarišu jedni sa drugima.

U prošlosti većina poljoprvrednih poslova obavljana je ručno, bez upotrebe mehanizacije, a među najzahtjevnije svakako je, uz žetvu pšenice, bilo kopanje ili okopavanje kukuruza, graha, krompira…

Okopavanja kukuruza i graha, od izbijanja izdanaka do dostizanja stadija u kojem korov i trava nisu mogli nauditi njihovom daljnjem rastu, razvoju i sazrijevanju, najčće se obavljalo u nekoliko navrata, narodnim žargonom rečeno i poznatije kao: okopavanje u prvu i drugu ruku, a ponekad je bilo neophodno i okopavanje u treću ruku (ovisno o godini i vremenskim uvjetima).

Prije okopavanja valjalo je obaviti neke predradnje kako bi oruđe – “motike” za obavljanje ove vrste djelatnosti bile u potpunosti spremne. Domaćin je kod kovača bio redovna mušterija gdje je prvotno, oruđe za rad, u ovom slučaju motike, kalio, klepao, izoštravao i navlačio im “žicu”, a potom “nasađivao” na podesna drvene drške – štila – držale.

Kopači, čiji broj je ovisio o veličini parcele zasijane kukuruzom ili drugom poljoprivrednom kulturom, zorom su ranili, a tek predveče, po zalasku sunca, završavali posao i vraćali se sa polja umorni, ali ne i demotivisani, spremni da nastave kućanske poslove koji su ih čekali po povratku.

Težak i naporan radni dan obavezno je bio protkan i praćen izvornom narodnom pjesmom, šaljivim pričama, anegdotama, pošalicama… što je bilo neka vrsta duševne hrane, najčešće vrijednim djevojkama, koje su uvijek bile vesele i raspoložene, te jednostavno nisu znale šta je za umor.

Pjesme, najčešće ljubavnog sadržaja, a ponekad i satirične kako bi ismijali gazdu ako nije bio dobar domaćin, gromoglasno su se orile na poljima nakon svakog kratkotrajnog odmora djevojaka po okopanom redu kukuruza, ukoliko su redovi bili dugi, a nerijetko i tokom samog okopavanja.

Evo nekih od najčešćih, pa i onih komičnin, stihova:

Umorna sam tuđe kopajući,
A još više dragog čekajući.

Još od rada nije umro niko,
Pa nećemo ni mi moja diko.

Pomrčina pala je na granje,
Živa zgoda za ašikovanje.

Bijela ruža naljepše miriše
Uvijek neko za nekim uzdiše.

Niko ne zna što su muke gorke
Na rastanku momka i djevojke.

Najeli se patlidžanske čorbe,
Povješali trbuhe ko torbe.

I tako iz dana u dan do okončanja sezone okopavanja: zorom se ranilo, mnogo se radilo, ali uz pjesmu, slogu i zajedništvo, uvijek se veselo i zadovoljno bilo.

Vikici.net

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *